Lako je živjeti maleno. Sakriti se od svijeta, biti u svoja četiri zida i živjeti u onom svijetu koji si sam stvoriš u glavi. Lako je tako. Uvjeriti sebe da je tako dobro i onda ostati tu, stajati na mjestu mislieći da si super. A život ti ustvari prolazi ispred očiju. Jer mi smo život organizirali u čekanjima. Jedva čekam da ovo, jedva čekam da ono. Sutra je novi dan. Sutra ću. A sa svime se mirimo. Pristajemo na prosjeke svih vrsta, ne istupamo iz mase, šutimo. I kada imamo mišljenje, nemamo ga. Kad ga ima netko drugi, zašto bih ga imao ja?
Znaš kako ustvari živimo? Deset posto od onoga što jesmo. Ili uopće ne živimo. Živimo na dane. Zakopani ispod površine svih mogućih stavova i želja, izgubljeni i uplašeni od sebe samih. A Bog? Zamisli Njegovu tugu dok nas gleda takve. Zamisli tu gorčinu u Onome, koji nas je stvorio da obaramo barijere. Ej! A mi obaramo sebe. Imamo noge, a pužemo. Imamo oči, a spustili smo glavu do tla. Pa živimo maleno. Premaleno u odnosu na ono što u sebi nosimo.
Luđače, zašto? Zašto ovako i dokle? Možeš dotaknuti nebo, a ti jedva plafon dodiruješ. Dokle ćeš se ne suočavati sa sobom? Dokle ćeš govoriti da je Njegova volja, tvoja volja? Jer On sigurno ne želi da budeš malen. On sigurno ne želi da ostaneš posljednji, ako si rođen da istupiš naprijed. Trgni se. Plači. Lomi se, kukaj, ali se trgni. Padni, ali ustani. I hajde dalje. Živi! Huh, diši. Diši. Ono što je za tebe namijenjeno, ne ono što su ti drugi zapisali. Počni ispočetka, samo konačno kreni. Živi veliko, dok možeš. On od tebe očekuje to i nemaš pojma što može s tobom dok Mu se ne prepustiš.
Eto, pa ti vidi. Želiš li lupati glavom u zid za pet, deset godina? Samo izvoli. Ali nemoj tada reći da ti nisam rekla na vrijeme.
