___________________
___________________
Objavili smo već da je Ivona Baković dobila prvu nagradu na Tropletovom literarnom natječaju. Sada donosimo nagrađene radove i Ivoninu izjavu za Tomislavnews. com o tomu kako je doživjela ovu nagradu!
Ovu nagradu doživljavam kao otvaranje vrata i poticaj ka nečemu višem jer je ovo moj prvi objavljeni literarni rad. Beskrajno sam zahvalna svojim profesorima Zdenki Zrno i Boži Krajini te nastavnici iz osnovne škole Ani Heleni Jolić zbog potpore i kritika kroz moje školovanje. Hvala i HKZ Tropletu na ukazanoj prilici nama mladima da se iskažemo u pisanoj riječi.
Evo Ivoninih nagrađenih radova:
Cvati tamo gdje si posijan
Moj narod smjestit će se u mirnu krajinu, u sigurna boravišta, mirna mjesta odmora, ali šuma će se stropoštati pod gradom, a grad će pasti vrlo nisko. Sretni bit ćete vi: sijat ćete posvuda gdje ima vode, puštat ćete govedo i magarca bez spona.
Izajia 32, 17-20
I, proroče, smjestio se. Sije, žanje i pjeva gange. Moj duvanjski narod. No ipak moja majka ima običaj reći s prizvukom očajničke rezigniranosti u glasu: ”Ma triba ić’ u Njemačku, nemere se više ‘vako”.
Treba li zbilja?-nerijetko se zapitam u svom mladom i još koliko-toliko naivno optimističnom umu.
Sjećam se, kad sam još bila dijete, kako me otac vodio po poljanama i šumama te me upoznavao s vjesnicima proljeća i drvećem koje me okruživalo. Sjećam se mira, vjetra u kosi i mirisa borovine. I dan-danas kad god odšetam do duvanjskog gaja i sjednem na tlo posuto iglicama i češerima, osjećam neobjašnjiv spokoj. A toga nema u Njemačkoj. Barem meni neće biti.
Ali razumijem majku. Ponekad i ja poželim otići bez osvrtanja. Poželim da sam ptica i da letim tamo gdje će mi biti udobnije. Ali i one se vrate. Uvijek se vrate. Zvuči suludo ali poželim ih upitati, zašto se vraćaju. Što ih vuče natrag iznova i iznova? Možda isti onaj mir koji ja osjećam u šumi i na livadi osluškujući vjetar. Možda ista ona sigurnost koju ja osjećam kad su svi članovi obitelji u kući, pa makar svi bili zadubljeni u predmet svog interesa. Ali ipak, to su samo ptice. Ja sam čovjek, a naši umovi su misteriozniji od samog svemira.
Za mnogih obiteljskih šetnji gajem i poljima, pošto je majka oduvijek bila fascinirana biljkama, presađivala bi poljsko cvijeće u naš vrt i ako korijenje nije dobro izvađeno i nešto bi smetalo cvijeću da nastavi svoj razvoj u našem vrtu, majka bi rekla:”Nije se primilo” i zatim iščupala uvenulu biljku. Većina mojih egzistencijalnih pitanja koja me prate kao mladu osobu vezana je uz ovo mjesto. Toliko vitica korijenja me čvrsto drži ovdje. Prekratko sam otvorenih očiju na ovom svijetu a oni su već duboko ukorijenjeni. Što ako moje korijenje bude tvrdoglavo odbijalo primiti se negdje drugo? Hoće li me život pravilno iščupati? Ili će korijenje biti sposobno pustiti svoje vitice da prodiru u neku drugu zemlju zauvijek pamteći onu crnicu u kojoj sam proklijala? Pita li se cvijet jesu li kiša i sunce isti u njegovu polju i mome vrtu dok ogoljeno putuje sa mnom do njega?
I dok gledam suton skriven iza oblaka melankolične crvene boje, osjetim da se moji korijeni dublje uvlače u majku zemlju. I dok snijeg savija grane breze ispred moje kuće, stojim zarobljena u trenutku mladosti ne znajući kuda će me život odnijeti.
Ali znam da gdje god da odem, ponijet ću ono što su mi ova voda i ova zemlja dale. Ponijet ću prizore srne koja uplašeno i graciozno trči preko trave i cvijeća na obronku, ponijet ću zvuk žuborenja potoka okruženog borovima i plavetnilom potočnice, bjelinu i lakoću visibaba i snijega, hladnoću sobe pri dugotrajnoj zimi i jutarnji mraz na prozorima i travi. Ponijet ću sve i još više od toga. Zapamtit ću miris majčine kave popodne i ujutro, bakina ”svitovanja” i čajeve za svaku boljku, bratske zagrljaje i provokacije.
Jer ja sam dijete vukova, bure, šume i krša. I ako odem, vrlo je vjerojatno da će mi melankolija i nostalgija biti vodiči ulicama nekoga drugog grada i stazama nepoznatih proplanaka, ali dok ne budem iščupana, nježno ili grubo, pravilno ili nepravilno, cvast ću pod najljepšim suncem i najljepši dažd će mi kvasiti kosu.
Ivona Baković
Cvati tamo gdje si posijan
Gdje su oci kosili
Tamo, sinko, ostani!
Gdje su majke sijale,
Tamo, kćeri, žanji!
Gradi, brate, na tvrdom kamenu!
Baština je tvoja znojem očuvana,
Čuvaju je zeleni starješine
Šutke promatrajući s gora.
Budi, sestro, smilja pupoljak
Što nježno cvate na suhoj stijeni,
A iščupati se ne da
I zavazda će tamo ukorijenjeno sjediti.
Pij, vuče, iz mrzla potoka!
Bježi, srno, od dušmanina ljuta!
Ispruži, lozo, vitice svoje
Nek’ se krš vina tvog napije!
Ivona Baković
