Kao što već rekoh, Ljiljana je bila “čudna biljka”. Silno se trudila biti odbojna i hladna. A zapravo je bila brižna i spremna pomoći kad zatreba.
Prema meni se odnosila majčinski. Dočekivala bi me s gotovim ručkom i svježe pečenim kolačima. Učila me kuhati. I priredila mi iznenađenje kojem se nisam nadala ni u snu -16.listopada, točno u ponoć, pokucala je na moja vrata i uletjela s tortom na kojoj je pisalo “Sretan 25. rođendan!”. U nepoznatom gradu, među nepoznatim ljudima, sitnice postaju najvažnije stvari na svijetu.
PIŠE : Tatjana Vukadin / www.tomislavnews.com
Živjela je u donjem dijelu kuće sa svojim crnim, žgoljavim psom čijeg se imena više ne sjećam. Bila je u srednjim tridesetima, kratke crne kose, strogih crta lica, koščata, muškobanjasta. Bavila se kuglanjem i bila jedna od ponajboljih u bivšoj državi. Govorila je sporo, oštro, autoritativno. Držala je ljude na distanci. Kada bi baš morala komunicirati s njima, činila je to kroz neugodne rasprave i komentare.
Njezina je majka stanovala u susjednoj kući. Ponekad bi me pozvala na kavu i usput natuknula ponešto o svojoj kćeri. Saznala sam da je bila udata, da je izgubila dijete i da ima ozbiljnih problema sa živcima. Pomalo sam se plašila njezinih suludih pogleda i čudnih strahova. Jednom smo otišle do obližnje pekare. Putem sam primijetila da je naopako obukla majicu. Nisam ništa govorila. Ali, prodavačica je. “Gospođo, čini mi se da ste se naopako obukli”-ljubazno ju je upozorila, na što joj je moja stanodavka, prostrijelivši me pogledom, drsko odgovorila:”Jesam, namjerno. Samo da vidim hoće li me itko na to upozoriti.”
Zajedno smo prošle i najteže trenutke, one ratne. Nikada se nismo previše zbližile. Njezina je bolest uzimala maha. Nisam joj mogla pomoći. Nisam više željela ostati u tom stanu. Nakon dva mjeseca zajedničkog života odvažila sam se kupiti “Bjelovarski glasnik”. Bez problema sam pronašla novi stan. Nisam znala kako joj reći. Kada sam to konačno učinila, mirno je rekla:”Znala sam da ćeš otići. Prevest ću ti stvari do novoga stana.” Nedugo nakon toga prestala je dolaziti na posao. Dala je otkaz, izolirala se od ono malo bliskih ljudi, zatvorila u svoj svijet. Njezin 8. razred u Cigleni dobio je novu razrednicu-mene.
Jednoga dana smo se srele u gradu. Pozvala me na kavu i ispričala kako više nije mogla ostati u sredini u kojoj je nitko ne razumije. Našla je novi posao, činila se zadovoljnom. Nikada ju više nisam vidjela.
Nastavit će se…
