Izjava je ovo Marina Čilića od 8. srpnja, 2005. godine, kada smo posjetili obitelj Čilić u Međugorju. Marin je danas igrao u finalu Wimbledona i izgubio od Rogera Federera. To donose svi mediji, a mi, uz čestitke Marinu za ulazak u finale i želju za brzim oporavkom, objavljujemo razgovor s Marinom prije 12 godina
Prošloga tjedna stigao je u svoje rodno mjesto, dočekan sa svim počastima koje pripadaju pobjedniku Roland Garrosa. Ugostili su ga i međugorski župnik fra Branko Radoš, i općinski načelnik i predsjednik županijske vlade…A u njegovoj rodnoj kući puno je rodbine, prijatelja, susjeda.
Našoj ekipi nije bilo problem pronaći Marina. Svi su znali gdje mu je kuća. “Eto je tu, na Krstinama, nedaleko od međugorske crkve”, veselo nas upućuje prolaznik. No, kuću je najlakše prepoznati po teniskom igralištu , na kojemu pet-šest dječaka igraju tenis. Nekako su svi slični, pa pitamo koji je Marin.
-Marin se odmara, eno ga pred kućom pomaže majci prati tepihe!- odgovara nam uz smiješak Vinko, najstariji od četiri brata Čilića.
I doista, Marin i majka mu Koviljka, završavaju s pranjem tepiha. Marin kaže da se tako dobro odmori, ali ne želi se slikati s četkom u ruci.
-Sramiš se da će te vidjeti djevojka?-zadirkujemo mladog majstora reketa.
-Ma nemam ja djevojku, niti imam vremena za to- stidljivo se smiješi Marin, ali zato najmlađi od braće Čilića, 11-godišnji Mile , koji upravo stiže s treninga iz Širokog Brijega, dobacuje kako ni jedan od starije braće nema djevojku, ali je on ima.
Sjedamo za stol obitelji Čilić. Svi su na okupu: otac Zdenko, majka Koviljka, sinovi Vinko( nogometaš prvoligaša iz Brotnja), Goran ( košarkaš), te Marin i Mile tenisači.
Otac Zdenko priča kako je Marin počeo trenirati tenis sa šest godina i to sasvim slučajno kad mu je rodica Tanja, koja je u Njemačkoj profesionalno igrala tenis, darovala reket i uputila ga u pravila igre.
– S reketom je spavao, ništa ga više nije moglo odvojiti od tenisa. A moram priznati da sam se i ja zagrijao za njegovu igru i podgrijavao tu strast- kaže Zdenko.
-Goran Ivanišević mi je bio i ostao uzor. Pratio sam svaki njegov pokret na terenu, danima nakon njegovog meča mislio sam, pamtio i analizirao njegovu igru i pokušavao ga oponašati. Uspijevalo mi je na treninzima na koje me otac počeo voziti. Prvo je to bilo u Ljubuški, gdje me trenirao Željko Dževlan, koji je i prepoznao moj talent. Za kratko sam počeo ići na natjecanja, pa sam bio prvak Dalmatinske regije u konkurenciji do deset godina- svojih početaka prisjeća se Marin.
Zaredale su pobjede, iz natjecanja u natjecanje, dobivao je gotovo sve mečeve. Slijede titule prvaka Hrvatske do 12 godina, viceprvak Europe do 14 godina, te prvak Europe u kategoriji tenisača do 16 godina. I pojedinačno i ekipno u Hrvatskoj reprezentaciji u dvoranskom natjecanju početkom 2004. godine.
Prije tri godine Marin je preselio u Zagreb, postao stipendist Hrvatskog olimpijskog odbora, stalni član Hrvatske teniske reprezentacije. Stanuje u Teniskom centru u Zagrebu i kaže kako mu je obećan bolji smještaj jer je sadašnji ne uvjetan.
-Sada je malo lakše, barem s financijske strane. Godinama sam ga sam morao voziti i na treninge, na natjecanje, sam plaćati troškove. Uz HTS i HOO, te Fond za mlade talente “Fra Slavko Barbarić” iz Međugorja, sada se javljaju i brojni sponzori- sa izrazom zadovoljstva i ponosa kaže otac Zdenko.
U razgovoru se vraćamo ponovno na igru. Marin kaže da mu je u najljepšoj uspomeni, naravno uz Roland Garrose, turnir koji je prije dvije godine igrao u Širokom Brijegu u humanitarne svrhe, za Klinički bolnički centar u Mostaru. Tada je igrao s Ivaniševićem, Ivom Majoli, Bobanom..
– Tada sam se u Zagreb vratio s Ivaniševićem, kakva je to sreća bila. Kasnije sam često imao prigodu igrati, trenirati s Goranom u Zagrebu i mnogo sam naučio od njega, prije svega vjerovati u sebe- kaže Marin.
Marin djeluje mirno, gotovo sramežljivo, za razliku od svog uzora. Osim vjere u sebe, napornog i upornog treniranja, Marin kaže da se na svim svojim putovanjima, treninzima, natjecanjima, ne odvaja od kamene krunice koju nosi iz Međugorja, te da se redovito utječe Gospi Međugorskoj. Nakon dolaska kući, prvo je otišao pomoliti se i zahvaliti svojoj zaštitnici pred mjesnom crkvom.
Marinu, priznaje, na putovanjima i izbivanju iz roditeljske kuće najviše nedostaju jela majke Koviljke.
-Volim sve što mi majka skuha, a ona najbolje zna što meni odgovara- govori Marin, a majka kaže kako mu često kuha sve vrste zelja, svakako s mesom, kuhanim, pohanim, pečenim, samo nek je meso.
-Ja nemam snage gledati njegove mečeve, suprug i sinovi gledaju, pa mi svako malo dolaze reći rezultate. Dakako da mi je drago i da se veselim uspjesima svoga Marina, i sve trojice svojih sinova, ali meni je najvažnije da budu zdravi i pošteni, da budu ljudi- skromna je Koviljka i priznaje da joj nije lako s pet muškaraca, ali svi joj pomažu i nema posla kojeg bi se stidjeli raditi.
Vrijeme u obitelji Čilić brzo nam prolazi jer svi imaju nešto reći o Marinovoj popularnosti i uspjehu. Otac Zdenko nabraja tko je sve slao čestitke, tko je sve dolazio , gdje su sve slavili, a Marina su radovale čestitke Mateše, Bandića( po rođenju susjeda), ministra Primorca i mnogih drugih.
Marin žali što mu tjedan odmora u obitelji brzo istječe, mora se vratiti u Zagreb, čekaju ga brojna natjecanja, veliki turniri.
Za koji dan ide u kvalifikacijsko natjecanje turnira u Umagu, slijedi glavni turnir u Ženevi, juniorski Now Open u Americi u rujnu.
-Jedno vrijeme ću biti i u kampu u Sanremu čiji je vlasnik Bob Brett i koji me često i rado ugošćuje, pa mu dugujem veliku zahvalnost. Mnogo je još dobrih ljudi, a svojom igrom i uspjesima svima ću im se, vjerujem odužiti- kazao nam je pri kraju susreta Marin Čilić ” Međugorski Ivanišević”, kako ga mnogi zovu.
Pitamo Marina gdje se vidi za desetak godina, što su mu planovi, želje?
-Volio bih se naći među 100 najboljih tenisača svijeta, ali Bog zna, a plan mi je samo igrati i pobjeđivati-kaže skromni Marin, a mi ne sumnjamo da će mu se želja ostvariti i mnogo prije, što mu iskreno želimo.
Otac Zdenko na kraju kaže kako mu se javljaju treneri i sponzori iz mnogih zemalja, ali i s drugih kontinenata, koji želi Čilića “posvojiti”, no, dodaje Zdenko, smatram da je još mlad i da treba o svemu dobro razmisliti. Nama se čini da Marin , doista, o svemu, unatoč mladosti, ozbiljno razmišlja, ali i da je sretan jer ima obitelj koja ga u svemu podržava. Za brata Milu kaže da je najveći talent koji je do sada vidio, a o kojemu će se ubrzo mnogo čuti.
Tekst: Ljuba Đikić /Snimio: Stojan Lasić
Objavljeno 12. srpnja, 2005. godine u „Areni“
NAPOMENA: Nismo uspjeli pronaći “Arenu”, pa nismo u mogućnosti objaviti fotografije, možda ima netko od čitatelja. Fotografija uz naslov je današnja: Marin Čilić izgubio finale Wimbledona (Foto: AFP)
