O uzrocima, neposrednom povodu, početku i tijeku rata na kupreškom, tomislavgradskom, livanjskom, ramskom…bojištu, vojni stručnjaci i povjesničari će u bližoj, a vjerojatnije u daljoj, budućnosti, izreći znanstveni i povijesni sud i mjerodavne ocjene.
Danas objavljujemo dijelove iz Ratnog dnevnika o tri dramatična dana, najtužnija ratna dana na kupreško-tomislavgradskom bojištu duvanjske pjesnikinje i novinarke Ljube Đikić.
UTORAK, 7. travnja, 1992. Kupres gori!
U noći od ponedjeljka na utorak, oko 23 sata, oglašava se sirena za opću opasnost, i to više puta, meni se čini da ne prestaje taj užasan zvuk, ledi krv u žilama. Mnogo nas je u skloništu, svako malo netko otvori vrata i istrči na tamnu, mračnu ulicu, u mrklu noć, dok stariji viču, galame da se ne izlazi, ovaj se već vrati i nastane muk. Duga, teška noć, nikako ne prolazi, nikada dulja, kao da je zora zaspala mrtvačkim snom.
Napokon, sviće! Prve jutarnje informacije iz IPD govore o žestokim, krvavim borbama na kupreškom ratištu. Stanje je teško u redovima branitelja, ponestaje im streljiva. Pomoć u oružju, tako javljaju, treba stići svaki tren. Jugovojska i srpski rezervisti napadaju položaje obrane svim raspoloživim sredstvima.
Bojovnici koji stižu s ratišta ne zrače optimizmom, šute, zamišljeni su, na stotine pitanja i upitnih pogleda, odmahuju glavom. I oni djeluju uplašeno. Jedan od njih me zove da izađem iz kuće i u povjerenju šapće, očiju punih straha, da ima naših ranjenih i mrtvih. Da su ranjeni i neki hrvatski zapovjednici. Ne govori imena, ali i pogledima se razumijemo. Napetost i panika u gradu rastu, osjećaju se u zraku, u nijemim i zabrinutim pogledima…
Priopćenje iz Kriznog stožera je umirujuće, ali teško je umiriti ljude, zaustaviti priče, kad jednom krenu, bile istinite ili ne, jer znaju ljudi da strah rijetko vara, a nada često…
Iz IPD javljaju da branitelji kontroliraju prometnicu Kupres-Šujica. Borbe se vode u samom gradu Kupresu, teško je…Primjećujem i dobro znam što znači kada se rečenice ne izgovore do kraja, kada slušatelj mora sam zamisliti kraj rečenice, koji je rijetko kada dobar.
Prva konferencija za novinare u Tomislavgradu
Za danas u 12 sati zakazana je prva konferencija za novinare! To me na trenutak podsjeti na početak ( a gotovo i kraj!) rata u Sloveniji. Možda ova konferencija pomogne našim braniteljima, možda prestanu borbe?!
Konferencija je u Hotelu „Tomislav“ u Tomislavgradu. U sklonište smještam dvoje starih (svekra i tetku) i dvojicu malih sinova, a najstariji sin, koji je nedavno navršio 14 godina, ide sa mnom. Branim mu, ali on negdje nabavio vojničku uniformu i čizme i kao „mora mene čuvati, paziti na mene, jer se ne ponašam normalno“. Ne zna da se tako bojim još i više, i za njega i za sebe!Sama sebi priznajem da je dijelom u pravu, jer sam fizički , uistinu, iscrpljena, pa se u hodanju oslanjam na njega!
U hotelu gužva, mnogo je novinara, vojnika, običnih građana, a vrijedi znak za opću opasnost. Stiže Mijo Tokić, predsjednik Kriznog stožera. Novinarka Hrvatske televizije Silvana Menđušić ga dočekuje na ulazu pitanjem; zašto je toliko ljudi na ulici, znaju li da je opća opasnost i znaju li što to znači?
„To je u mentalitetu duvanjskog čovjeka, naših ljudi, da se ne boje. Dio je to ponosa, ali i prkosa prema agresoru“, odgovara spremno Tokić.
Konferencija započinje! Umjesto pozdrava, Tokić kaže kako mu nije drago vidjeti toliko novinara, snimatelja, mikrofona. To znači, kaže na početku Tokić, da se sukobi šire, da se borbe žestoke, da se rat razbuktava na ovim prostorima.
„Borbe se i danas vode na Kupreškoj visoravni i to prsa u prsa, a žarište borbe prenosi se na srpsko selo Ravno i hrvatsko Zvirnjaču, u kupreškoj općini“, šturo o stanju na bojištu izvješćuje gospodin Tokić. Novinari ostaju uskraćeni postaviti pitanja, a Tokić im obećava da će sutra jedan od zapovjednika obrane doći na konferenciju za novinare i odgovoriti na pitanja novinara.
Tokić ; “Zapadna Hercegovina je cjelovit organizam”
Na jedno pitanje novinara Tokić, ipak, odgovara. Zašto je jutros raketiran Široki Brijeg?
„Agresor zna da je Zapadna Hercegovina cjeloviti organizam, zato najubojitijim sredstvima napada svaki dio tog organizma“, kaže Tokić
Šaljemo izvješća s konferencije, čeka se u redu za mobitel, a sve to uz tutnjavi tenkova koja odjekuje Kupreškom visoravni, jer se i danas vode žestoke borbe.
Vode se borbe cijeli dan, zalaze i u noć, hladnu, tešku, pogubnu.
SRIJEDA, 8. travnja, 1992. Noć užasa na Kupreškoj visoravni!
I prošla noć na Kupresu bila je paklena, užas jedan, to mi u osvit zore, dok se zvijezde gase, umjesto pozdrava, šapće poznanik-bojovnik, koji se nekako izvukao s Kupresa i došao do našega skloništa. Preplašen je, blijed, djeluje izgubljeno…Srbima je, kaže, stiglo veliko pojačanje, mnogo tenkova je na Kupreškom polju, a snagama obrane, braniteljima , pomoći ni od kuda? Stiže i pojašnjenje: zbog jake bure koja cijeli dan i noć puše, ne voze trajekti preko Paga!
Bože, u kojega se pouzdajemo, učini nešto da bura prestane, da pomoć stigne…!!!
Tijekom protekle noći uništeno je šest agresorskih tenkova i više je agresora poginula i ranjeno. Poginulo je i pet pripadnika Hrvatskog vijeća obrane: Tomislav Kovčo, Damir Marić, Slavko Bagarić. Mate Turalija i Nediljko Vranković. Javljaju ovu tužnu vijest o poginulim braniteljima iz IPD. Branitelj koji je stigao s ratišta i koji se smiruje u skloništu, a nakon vijesti o poginulima, govori da ima više poginulih, spominje mi da je čuo da je poginuo i Đoko i Šteko. Pitam ga zna li što govori, jer Ivan Pačar- Đoko mi je najbliži rod, a Mate Šteko daljnji rođak. Svađam se s braniteljem, kao to nije moguće, on ne zna što govori. On kaže da to , možda, i nije istina, on je tako čuo, a onda zašuti. Ja vičem, galamim, divljam…i budim sve u skloništu. Teško mi je opisati kakva je atmosfera nastala kasnije.
U prvim jutarnjim satima intenzitet borbi na Kupreškoj visoravni je smanjen, ali zabrinutost na licu svakog čovjeka , kojega sretnem na ulici ili koji brzo prođe gradom, je povećana.
Tužan susret sa stricem
Hodam ulicom do hotela, vučem nogu za nogom, obuzeta crnim mislima. Slutim da je istina ono što govori branitelj, da su poginuli meni dragi ljudi. Počinjem plakati, žaliti. Bože oprosti mi, svaki poginuli je nečiji bližnji, dragi, ali eto, ja plačem za svojima. Već razmišljanje o mogućoj smrti dragih ljudi, dotuklo me. Prisiljavam se otići na konferenciju za novinare . Osjećam se jadno. Što ako pred hotelom sretnem strica Miju, koji već dva dana luta gradom, od čovjeka do čovjeka, od stožera, do zapovjedništva, pa zgrade Općine , s jednim pitanjem: zna li itko išta o njegovom Đoki? Što ako ga sretnem, što mu reći? I upravo kad pomislih da se stric odmara svladam umorom i potragom, netko me u hotelu „plesnu“ po ramenu. Skamenih se, jer prepoznajem taj specifični stričev pozdrav.
„Jesi li išta čula, govori, priča li itko je li vidio Đoku? Svi naši došli, samo on i mali Tuića, onaj iz Štekine Drage, ovaj što je šef hotela, nisu došli. Govori, ako išta znaš…!“, viče stric i grdno psuje, a ja nestajem.
„ Ništa ne znam, ništa čula nisam, žurim striče, ajde ti kući, ako išta čujem, javit ću ti…“, mrmljam, a u oči ga ne smijem pogledati.
Zapovjednik zamotane glave
Ivica me povlači za rukav, kaže da konferencija već počinje. I danas je na konferenciji je mnogo novinara, više nego jučer. Ulazi zapovjednik Miljenko Filipović i sve oči su uprte u njega. Glava mu je u zavoju, ali je nasmijan. Do sada sam samo slušala o hrabrosti ovoga Duvnjaka, rođenog u Crvenicama, pa sam ga zamišljala ogromnim, ono kao od Vrana odvaljenim, strogog pogleda. Pred nama je sjedio mlad čovjek, nježnog lica i blagog pogleda! Više je sličio nekom filmskom ljepotanu , nego legendarnom ratniku. Jučer je ranjen, pa snimateljima ne dopušta da ga snimaju.
„Dolazim s Kupreške visoravni, s ratišta gdje se vode žestoke borbe. Srpska vojska dovlači jake snage, cijeli Kninsku korpus napada Kupres. Četnici su zapalili kupreška sela Zlosela i Rastičevo, a za sudbinu žitelja ovih sela teško je znati u ovom trenutku. Naše snage drže pod kontrolom sve važne strateške točke Kupreške visoravni, osim zapadnog dijela iz smjera Šipova, odakle nadiru jake agresorske snage. Kontroliramo prometnicu prema Prozoru, a borbe se vode za prometnicu Tomislavgrad-Kupres-Bugojno. Kupres je kroz cijelu povijest bio i bit će hrvatski grad, grad hrvatskog naroda“, govori zapovjednik Filipović optimistično. Optimistično? Čim sam malo počela razmišljati o njegovim riječima i vidjela gotovo usiljeni osmjeh na njegovim usnama, optimizam mi je splasnuo. Borba za prometnicu, Kupres mora biti naš…znači…? Ne smijem glasno izreći svoje misli i zaključak, pa se tješim kako se ja ne razumijem u ratni rječnik, ali…Shvatila sam da je vrlo teško stanje na Kupresu za naše branitelje, i to mi je bilo dovoljno…
Hotel i ulice u Tomislavgradu su prepune vojnika, velika gužva je. Kolega novinar iz Slovenije mi govori da su sve to vojnici obrane koji su se povukli s položaja na Kupesu. Odbrusim mu da je zloban, da se naši s Kupresa neće povući, je li čuo zapovjednika! Rekao mi da sam naivna, da nisam dobro informirana i sažaljivo me pogledao. Ljuta sam, razočarana i ne želim s njim raspravljati.
Radio slušam, televiziju rijetko gledam. Danas stiže vijest da je bombardirano i Lipno, selo u Ljubuškoj općini. Nema poginulih, po prvom saznanju, ali…? Žalosno, agresori bombardiraju grad po grad, mjesto, po mjesto u Zapadnoj Hercegovini!
Kolege s radio Posušja: Tihomir Begić, Bože Markota, Ljubo Kovač i Pero Crnogorac redovito donose reportaže s bojišta. Pri povratku s bojišta obvezno svrate kod mene, sve mi ispričaju, jer ja nemam hrabrosti ići s njima, a vidim da i oni vole kad se ne odvažim. Ivica me moli da ide s njima, ali ja sam neumoljiva, samo mi još to treba! Zar mi je malo što stalno, s nepunih petnaest godina, dežura u HOS-u. Priznaje da je dva puta, bez moga znanja, išao u Šujicu i snimio neke fotografije! Preklinjem ga, molim, ali on ne odustaje, ide na ratišta, među branitelje. Ja stalno provjeravam gdje je, trčim za njim, tražim ga…Svađamo se, pa mirimo, i to se svaki dan ponavlja.
Izmišljam da ne mogu izlaziti iz kuće, da moram paziti na starce i dva druga sina, da ne mogu odlaziti na konferencije, niti slati izvješća, samo da on ostane u gradu i to radi umjesto mene, samo da ne ide na ratište. Zagrizao je, svjesno mu dopuštam da on piše izvješća, da radi umjesto mene! Radi to dobro i više ne spominje ratište. Voli raditi s poznatim novinarima kojih je pun Tomislavgrad, a on im je i svojevrsni vodič.
Ne želimo vjerovati
Jadran Marinković i Vedran Očašić, kolege s Radio Splita popodne se vraćaju s bojišta. Ne znam do kuda su bili, ali kažu da je stanje iznimno teško. Govore u povjerenju da imaju saznanje da su jugovojska i četnici ušli u Kupres, osvojili Kupres! Nitko u to ne želi vjerovati, unatoč objavljenoj vijesti i slici na Televiziji Beograd. Srpska posla, sigurno montaža!
Noć se pretvorila u godinu, tužni i upitni pogledi u svakom oku
Noć od četvrtka na petak bila je najteža u gradu, u kući, na ulici, u skloništu, a kako je bilo na kupreškom bojištu moglo se samo naslutiti. Te teške i crne slutnje kao da su prekrile cijeli grad, kao ova mrkla noć. Noć se pretvorila u godinu, tužni i upitni pogledi u svakom oku.
Ipak je svanulo, jer svanuti mora, bez obzira na sve. Iščekujemo konferenciju za novinare, jer vijesti koje do nas jutros dopiru s bojišta, od vojnika koji se vraćaju s položaja, su zastrašujuće. Želimo vjerovati da nisu istinite, samo da čujemo pravu informaciju, onu službenu.
Mijo Tokić: “Ne vjerujem jugovojsci, ona je spremna na sve!“
Počinje konferencija, a Mijo Tokić, predsjednik Kriznog stožera, bez pozdrava, odmah počinje:
„Za Kupres se vode žestoke borbe! Kupres nije u rukama agresora, za Kupres se vode žestoke borbe! Borbe se voda u samom gradu, gdje su naše snage uništile 14 tenkova. Neprijatelju i dalje stiže pojačanje, unatoč gubicima koje ima. Zrakoplovi jugovojske i srpski stalno nadlijeću naše područje, postoji velika opasnost od raketiranja“.
I Mijo Tokić i pročelnik za informiranje Petar Miloš kažu da je moral pripadnika HVO na visokoj razini, jer su svjesni da brane svoja ognjišta, svoj dom. Na pitanje hoće li se jugovojska povući s Kupresa, kako je to zatražilo (napokon se oglasilo!) Predsjedništvo B i H, države u kojoj se rat već proširio na cijelo područje, Mijo Tokić odgovara kako on toj vojsci ne vjeruje, ona je spremna na sve! To je pokazala i u Republici Hrvatskoj.
„Na drugoj strani, naši borci spremni su samo časno braniti svoje domove“, kaže Tokić.
Konferencija završava, ali dvojbe, slutnje ostaju, a nebo se natmurilo opasno!
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić/Foto:TRN
