Badnji je dan. Zrak zasićen nekom tajanstvenom slatkoćom, koja se, poput plimnih valova, diže i spušta, u ritmu sunca.
Po već očišćenoj kući picane se posljednje sitnice. Mater već razvlači pitu za tu bajkovitu, otajnu, Badnju večer. Ćaća s braćom pila rastove badnjake, na koje urezuje duboki križ, simbol posvećenja.
Sve uokolo miriše na radost; užareni šporet, što veselo pucketa; opojni vonj pite; kištre soka i piva, zatrpane svakakvim drangulijama, od suvog mesa, do suvi smokava, na koje dica neprestance virkaju, pa do nas, čeljadi, što se, na čistu miru, smijulje jedni drugima. Nako.
Bliži se večer i sve se najednom užurba. Pozorno slušamo zadnje upute oko najsvečanijeg čina – unošenja slame i badnjaka. Da sve bude kako Bog zapovida.
Tog čarobnog dana, badnjaci, nekim čudom, prestanu biti obični komadi netom ispiljenog drva. Čini se ko da čudo jače mirišu na šumsko lišće, zemlju i kišu, na život.
Zlatokosa slama, u božićnoj vrići, djeluje nekako umiveno, ko netom oprane ruke, priko kojih je, toliko puta, prišla – od simena, do božićne slame.
Prikoviše uzbuđeni, redamo se prid ulaznim vratima. Ćaća će s braćom unit badnjake, ja za njima, sa žakom slame, većom od sebe.
– Hvaljen Isus i Marija! – viče ćaća, svečano i glasno, kao da je na kakvoj svjetskoj pozornici, a svi u glas:
– Vazda Isus i Marija!
– Dobro vam došla Badnja večer!
– I s tobom Bog da zajedno.
Daleko tiše, brže i nerazumljivije, isto ponavljaju braća i najpotljem ja.
Ložeći prvi badnjak, ćaća već ori svoju najdražu: Ra-duj-te-se na-rodi… Pridružujemo se, uzbuđeno rastresajući slamu svuda naokolo.
Nas najmlađe stoji skrika, dok se neometani valjamo po prvim rpicama. Ne moš nam, brate, bisa napripravit.
Mater se iskrada u ostavu koju smo cili dan otkučivali, kad triba i ne triba. Od žive želje. I evo je, s prepunim naramkom. Oš lišnjaka, orasa, smokava, slatkarije… Za njom tata sa sokovima, pivom i vinom. Raj neviđeni.
Nakon molitve, pivamo opet božićne. Pita na stolu, taman za ist. Užižu se sviće, utaknute u šenicu. “Aj, tata, krsti se, – požuruju najgladniji – krulji nam drob.”
Posle ila, to isto, govore najmlađi, uvireni da, ovaj put, baš njizi toka gasit sviće, kruvom, umočenim u crno vino, pa da se, što prije, ponovo, zavitljaju na slamu, sada već prepunu čepova od Nare.
Uz pismu, smij, dičji cirlik i pucketanje vatre, pucaju stalno i čepovi sokova. Nadoždiremo li se, brate, nadoždiremo! Znamo da je ovo jedini dan kad nam to niko neće branit, pa makar se naduli ko krava od ditaline.
Oko devet sati već se pristavlja kupus, sa brdom suvog mesa, svih vela; za potlje mise. Kad se u ponoć iz svih usta gromoglasno zaori ‘Svim na zemlji’, niko, vala, ne šćedi grla. Ori se, brale, baš do neba. Milina slušati.
Bože, kako sam volila taj čarobni Božić i njegovo čudo prigibanja neba k zemlji, zbog čeg se i ona ogrne svetošću.
Ditinjstvo minulo, ma dite ostalo. Žuri, eto, svakoga Božića, zaviriti u škrinju uspomena. Da ožive. I ono u njima.
Sveto što bijaše svetim i ostaje.
www.tomislavnews.com / Nada Beljan/ Biralo me/FB
