Vaši roditelji su se borili vama osigurati normalan život, priuštiti vam živjeti kod svoje kuće, da bi se igrali sa svojim prijateljima, da i vaša djeca trče po poljima, livadama da udišu ovaj zrak, a…
Zar je tako lako zaboraviti oca, strica, tetka, susjeda koji je sa puškom branio sve što sada imate, a vi to tako olako napuštate.
Vjerujte, velika je cijena novog života, velika je cijena novca koji je najjače oružje đavla.
Prije su ljudi išli sa željom nešto zaraditi i vratiti se kući, danas većina mladih obitelji imaju kuću, stan, auto, a ipak odoše preko granice. Zašto?
Zar je tako lako ostaviti ne samo posao, nego i majku, i oca, i prijatelje, susjede…Zar je taj zrak tamo ljepši, zar su ti automobili toliko blještavi da bi sve ostavili i započeli novi život u tuđini???
Radi čega???
Da bi vozili Mercedes umjesto pasata, da bi imali stan od 100 m2 umjesto 80 u kojem živite s jednim djetetom?
E, moj mali čovječe, kako si dopustio da te zaslijepi blještavilo sotone koje nitko nije ponio na onaj svijet, pa nećeš ni ti.
KAŽU – IDEM ZARADITI MIROVINU???
Prođi kroz svoju ulicu, svoj kvart pa pogledaj-na prste jedne ruke možeš nabrojati umirovljenike koji uživaju u mirovini, vrate se oni iz tuđine kao iscrpljeni starci koji na tabletama žive, u prosjeku, još godinu-dvije.
U što se, uistinu, pretvorio ovaj svijet, čemu sve ovo vodi?
Biti moderni rob?!
Samo upitajte Nijemce i Austrijance koliko ih posjeduje kuću ili stan?
Nismo svjesni onoga što imamo, jer nam očito uvijek nešto fali i to je u ljudskoj prirodi, ali čovječe pazi da usput trčeći za svjetlima velegrada, svjetlima mercedesa, svjetlima eura… ne ostaviš Život koji je jedan, da ne ostaviš majku koja za tobom gorke suze lije sakrivajući pogled od oca koji se pita gdje sam to pogriješio pa od mojih pet sinova sjedim sam, pribirući žuljeve koje sam zaradio u prokletoj tuđini, da bi toj istoj djeci osigurao pristojan život kod svoje kuće.
Samo kada vidim s kojom ljubavlju moja majka svoje unučiće zagrli mislim se: Bože, je li ta količina ljubavi moguća, pa ja mogu biti toliko sebičan to uskratiti, ženi koja me rodila, ženi koja me je stvorila i koja voli moju djecu više od mene, da ih istrgnem iz zagrljaja i odvedem u Njemačku, da toj istoj dječici kažem, e ne, više se ne možeš igrati sa svojim prijateljima jer idemo u Njemačku, tata vozi pasata, a volio bi voziti mercedesa.
Svako od vas će naći opravdanje, svaki od vas je našao razlog zašto je otišao, ali vjerujte kada jednog dana prelistate stranice svoga života, pregledate one gdje su vaši najbliži, reći ćete sami sebi : „ Pa Bože, imao sam sve i otišao po više, a na kraju mi ni to nije bilo dovoljno, a izgubio sam uspomene, izgubio sam majčin zagrljaj, očev pogled, prijateljev osmijeh.
Razmislite, ja sam razmislio i ostao, a vi???
www.tomislavnews.com / A. Radoš
