Jedan poznati pisac rekao je: „Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči šutjeti.“ Na prvu zvuči smiješno, ali iz dana u dan uvjeravamo se da iza ovih riječi stoji više istine, nego što možemo zamisliti.
Svi smo svjedoci neugodnih tišina. Toliko smo puta doživjeli da s nepoznatim ljudima ostanemo nasamo i ne znamo o čemu bismo razgovarali. Tada najčešće ulijeće dobra, stara prokušana tema – vrijeme! To uvijek prolazi; priča o vremenu; je li javljaju kišu ili vrućine, snijeg, promjene temperature; pričamo što nam god padne na pamet samo da bismo izbjegli te neugodne tišine. To nikako ne podnosimo.
Riječi možemo poklanjati svima, one svima pristaju i možemo puno toga napraviti riječima. Možemo ih poklanjati strancima, poznanicima, prijateljima i neprijateljima; ali tišine ne možemo poklanjati svakome. Rijetki su oni s kojima možemo šutjeti, ali da to bude plodonosna šutnja, ona šutnja u kojoj možeš ostati miran, a ne ona koja te guši i tjera da izustiš bilo kakvu riječ, samo da prekineš tu bezglasnu agoniju. Blagoslovljen je onaj koji ima kome pokloniti svoje tišine. To znači da ima nekoga tko mu je blizak, da ima nekoga pred kim je otvoren i bez zadrški.
Često ne možemo ni sami sa sobom šutjeti; usamljenost nam je dobro poznata, ali zato ne poznajemo samoću. Biti sâm sa sobom, biti u samoći, znači da si prihvatio pogledati se u zrcalo i vidjeti ono što ne želiš, čuti ono što ti nije ugodno i suočiti se s onim čega se bojiš i od čega želiš pobjeći. Biti sâm sa sobom znači izdržati buku i viku prošlosti, gledati licem u lice svoje promašaje i zagrliti onog čovjeka u sebi kojeg želiš skriti od očiju javnosti. Tek onda si spreman boraviti u svom domu samoće, jer si počistio sve ono što ti je smetalo i uporno te tjeralo van. Spreman si uroniti u samoću jer si prihvatio sebe i postao si samome sebi blizak.
A što je s mojim odnosom s Bogom? Zbog čega s Njim ne mogu šutjeti? Očito nisam iskren, očito me grijeh već odavno vuče u laž i teško mi je vratiti se. Zamaglio mi je oči i više ne vjerujem samome sebi da se mogu promijeniti i krenuti nabolje. Čekam da prestanem griješiti jer ne želim ovako prljav doći pred Boga. Umjesto da donesem pred Njega svu prljavštinu i molim da me očisti, umjesto da gradim stepenice od padova, ja se odmičem i čekam trenutak koji nikad ne će doći. Kad se čovjek otuđi teško je vratiti se natrag. Zašto? Zato što je potrebno spustiti svoj ego, priznati svoju malenost i pitati za oprost, pitati za novi početak. Sami znamo da ne idemo ispravnim putem, ali ipak ne možemo stati; vidimo da griješimo, ali ne znamo kako se zaustaviti.
Đavao koristi strah, a Bog nas poziva ljubavlju. Ljudi smo i puno lakše se prestrašimo, nego što smo sposobni povjerovati u Božju bezuvjetnu ljubav. Nismo naviknuli na toliku slobodu i bezuvjetnost. Ali nemojmo dopustiti da nam jedan pad bude poticaj za drugi, i jedno razočaranje ohrabrenje za slijedeće.
Počnimo graditi u sebi dom samoće, dom iskrenog susreta, zamolimo za oprost, utkajmo svoje promašaje u put do Krista, donesimo mu sve ono što nas je otuđilo da nas upravo preko tog vrati u svoje zajedništvo. Da nam tišine postanu potrebne, da nam naše samoće postanu plodonosne.
Fra Marin Karačić /http://www.radio-medjugorje.com/TN
