“Međutim grad koji ima onakve izdanke ne treba brinuti za svoju budućnost. Kao i sama Hercegovina a samim time i Bosna i Hercegovina.” – kazao je Šušnjar.
Svi mi imamo stereotipe jedni o drugima. U BIH se u pravilu govori o stereotipima na liniji urbano-ruralno ili sveprisutnim međunacionalnim stereotipima. Nešto manji stereotipi su oni međuopćinski, lokalni. Ja sam odrastao uz stereotip o Duvnjacima iliti Tomislavgrađanima kao ljudima pristojnijima i radišnijima od mojih Posušana. Duvnjaci su u tim našim pričama ljudi koji manje psuju, koji su gorštaci smiješnog dijalekta, a žene su im krupne i neugledne, objašnjeno mi je kako oni više rade jer ne koriste mozak, kako taj kraj nije dao nekakvih intelektualaca, rečeno mi je kako su kulturno nazadniji, kolokvijalno ih zovemo “brđanima”. U Posušju postoji vic kada žena pita susjedu “Je li ti se sin ženi iz ljubavi ili iz Duvna”. Kaže se kad se cura uda u Duvno da je to učinila kad su joj potonule sve nade. Vjerojatno i Duvnjaci imaju nekakve stereotipe o Posušanima.
Međutim ono što sam doživio na radionici na koju me pozvao Emir Kapetanović, i na čemu mu se zahvaljujem je jedna potpuno druga slika. Grad je uredan, pločnici su novi, središnja ulica djeluje urbano. Ljudi su pristojni i na strance u gradu gledaju sa simpatijama.
Mladi koje sam taj dan upoznao tek su mi srušili stereotipe koje sam imao. Očekivao sam u pravilu mučne razgovore o besmislu života u tom kraju i nisam se namjeravao zadržati dulje od dva sata. Na kraju sam ostao gotovo cijeli dan družeći se s njima zakasnivši prijatelju na svadbu u Livno. Iako se radi o izrazitoj manjini no progresivnoj manjini Tomislavgrada oni su zapravo mjerilo tog grada, kao što su progresivni pojedinci drugih bosanskohercegovačkih provincija mjerilo tih mjesta. Uvijek progresivna manjina vuče društvo naprijed, nikada većina. Mjesto koje nema progresivnu manjinu zapravo je mrtvo mjesto, bez obzira koliko ljudi živjelo u njemu. Duvno je s te strane jako živ grad.
U odnosu na mlade Duvnjake moje mladosti, i one koje sam upoznao taj dan, promjene su očite. Potpuno je promijenjen odnos prema zemlji i glavnom gradu. Postoji pozitivno shvaćanje vlastitog višeslojnog identiteta, na prvom mjestu je onaj individualni identitet što mi se jako sviđa, kasnije idu svi ostali od onog duvanjskog, hercegovačkog, hrvatskog ili pak bošnjačkog zavisno s kim razgovaraš, do svjesnosti o pripadnosti Bosni i Hercegovini kao zemlji i što je jako važno konačno je razvijena kritička no pozitivna emocija prema Sarajevu kao glavnog gradu iz kojeg imaju divne uspomene no isto tako imaju i kritiku na stvari koje u njemu treba mijenjati. To je dobro, svjesni da je to njihov glavni grad, i ne bježe od njega. Neki su izrazili želju da idu studirati u Sarajevo što je također vrlo važan pomak. Mojoj generaciji, koja je rasla u ratu, nije padalo na pamet nakon rata upisati fakultet u Sarajevu. Najbolji izdanci moje generacije danas su tako razasuti po svijetu.
Bilo je vidljivo i da su jako ponosni na činjenicu kako je Tomislavgrad jedna od rijetkih sredina u FBIH u kojoj nije bilo bošnjačkohrvatskog sukoba. O etničkim razmiricama na ljudskoj razini i kulturi koju im nameću starije generacije oni govore s prijezirom, što će reći da su im učitane snažne humanističke crte, opet svjesni su da je u BIH nacionalno pitanje jako važno i da ga se mora riješiti no fascinira način na koji odvajaju tu političku razinu od svakodnevne , ljudske, personalne. Međuetnička, nacionalna pitanja mi nismo potencirali. Na njih smo došli tek nakon nekih sat vremena razgovora.
Na moje pitanje bi li oni sutra bili spremni stupiti u međuetnički brak svi su redom kazali da bi, ma koliko im se možda bunila okolina, ako je prava ljubav u pitanju. Dakle i u tom smislu pokazuju visok nivo svjesnosti vlastite osobnosti, individualizma u odnosu na kolektivni konformistički pressing.
U odnosu na apatiju koja je bila dominantna emocija moje postratne generacije, kod njih je pristna vrlo snažna emocija nade, osjećaj da je zadnji tren kako se nešto mora mijenjati, prkos ostajanja unatoč dominantnoj kulturi odlaska. Radi se o mladeži koja je putovala, koja nije boravila samo u Tomislavgradu i samo u BIH. Svjesni su da njihov život ima više smisla tu, da je prkos ostajanja, smisleniji i važniji od odustajanja i odlaska. Ta želja fascinira.
Unatoč toj kulturi beznađa i odlaska, koja je svojstvena cijeloj Hercegovini, Hercegovini koja ne zna dizati proteste i štrajkove, nego se jednostavno pakuje i odlazi oni iskazuju i tu vrstu dišpeta.
Svjesni su činjenice da su stranci svugdje osim tu, pa čak govore i o negativnim iskustvima neprihvaćanja u Hrvatskoj, spominjali su kako se bolje razumiju s ljudima u BIH nego onima u Hrvatskoj. Jedna djevojka pričala je iskustvo o tome kako je osjetila grč na licu kada je negdje u Dalmaciji kazala da je iz Tomislavgrada, i istovremeno oduševljenje kada je u Sarajevu kazala da živi u Tomislavgradu.
Problemi koji ih stvarno tište, klasični su problemi te generacije. Mladog Duvnjaka ili Duvanjku , koja želi furati obrasce nesvojstvene lokalnoj većini, primjerice one u oblačenju ili konzumaciji različite glazbene, filmske i svake druge kulture, trenutno najviše tišti taj problem, daleko više od bilo kojeg problema u društvu. Problem da im se ne dopušta biti drugačiji. Vjerojatno je njima teže nego nama kad smo bili u njihovim godinama, jer je internet i era globalizacije učinila svaku informaciju dostupnijom pa je ta želja za promjenom i urbanizacijom provincije u kojoj živiš kudikamo veća. Mislim da cijeloj BIH slijedi dugačka borba upravo na tom polju borbe protiv konformizma. Ta borba, i podjela na progresivno, tolerantno, kritičko, prosvijećeno u odnosu na autarkično, nazadno i konformističko u BiH je trebala početi već jako brzo nakon Daytona .
To što mladi Tomislavgrada prolaze danas svi smo to sami prolazili nekada, pa u tom smislu smatram da je jako važno da smo tim mladima na neki način dali i nekakvo društveno priznanje, jer od svih ljudi u Tomislavgradu mi smo tražili upravo njihovo mišljenje. Ostali, ili su nas unaprijed proglasili nekakvim lošim projektom, pa su ih unaprijed optužili zašto se druže s nama, ili su se kao žrtve sveopće bosanskohercegovačke “masovne hipnoze” o kojoj govori Damir Nikšić, kao žrtve kulture ubijanja volje, jednostavno prepali.
Uglavnom, moj zaključak je da Tomislavgrad ne treba brinuti za svoju budućnost. Ljudi su iz tih visinskih krajeva , koji su surovi za život oduvijek odseljavali i odseljavat će. Dolaze bolja vremena, jer lošija kažu ne mogu biti. Međutim grad koji ima onakve izdanke ne treba brinuti za svoju budućnost. Kao i sama Hercegovina a samim time i Bosna i Hercegovina.
Ivan Šušnjar
Ovo je bio osvrt gostujućeg predavača, novinara Ivana Šušnjara povodom radionice održane u Tomislavgradu u suradnji sa Vijećem mladih općine Tomislavgrad.
Udruga Magacin Kabare, uz podršku United States Embassy to Bosnia and Herzegovina, u razdoblju travanj-prosinac 2015., realizira projekt “Djeca mira” koji se sastoji od radionica, performansa i dokumentarnog filma o prvoj generaciji djece iz BiH rođenoj u miru.
www.vijecemladih-tg.com/TN
