PROLJEĆE ’92.
Bilo je proljeće devedeset i druge.
Maglama ogrnut kolodvor stari
…i njene oči prepune tuge,
u najlonskoj vreći samo nužne stvari!
Zar cijeli život u vrećicu stade?!
Sve uspomene jednoga grada,
svi snovi, sva sjećanja i nade…
Nikad je više ne vidjeh od tada!
Bilo je proljeće devedeset i druge.
Pred očima njen lik od onoga dana
…crveni kaput i kose crne, duge,
u ruci stišće ključeve od stana!
Kiša rominja, ali ona ne mari.
Ključeve stišće, niz ulicu gleda.
Uspomene čuva kolodvor stari,
da niz lice klizne, ona suzi ne da!
I danas prošećem do ulice njene,
ali zavjesa na prozoru više se ne njiše!
Tim kvartom šeću sada samo sjene,
rascvjetale trešnje ne mirišu više!
Misliti o tome, kažu da je grijeh.
Možda ne vrijede sjećanja i tuge?!
Ali sve ono što iskreno voljeh
odnijelo je proljeće devedeset i druge!
Autor : Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
