Već pomalo trošna i zapuštena Zelena pijaca je ustuknula pred naletima suvremenih potreba i ustupila mjesto Trgu gange i gusala…A onda se dogodilo da su utihnuli i jedno i drugo. Nestalo je žamora i vreve. Teatar je ostao bez publike! Premda lijep i kvalitetno sagrađen trg sa svim popratnim sadržajima: pravi maleni teatar na otvorenoj sceni s velikim video-zidom, rasvjetom, ozvučenjem…a tu je i prekrasno obnovljena kino-dvorana.
Ali sve je to ostalo bez svojih konzumenata i djeluje pomalo pusto i sablasno! Život je opet (po tko zna koji put) rasturio i razasuo Duvnjake širom svijeta. Ostala je samo nada u skori povratak i vjera u neko ljepše i bolje sutra!
Ostala su i sjećanja. Ona su dio prtljage koju nosite sa sobom ma gdje god putovali.
Jesu li sjećanja samo jedno ogromno povećalo koje sitne stvari uvećava i predimenzionira ili je stvarno nekada bilo ljepše? Možda je ljepše samo zato što je čovjek bio mlađi ili…ne znam? Sjećanja žive!
Sjetim se ove Zelene pijace pogotovo u proljeće kad bi se ponedjeljkom spuštao od ŠUP-a prema gradu. Sve je vrvilo životom i ljudima, pogotovo starijima. Razgovori i cjenkanja su se pretvarali u nerazumljiv žamor.
I to je dio folklora, ritual i svojevrstan kulturni događaj. Što je danas Facebook to je tada bila Pijaca, mjesto gdje će te sresti prijatelje i možda sklopiti nova prijateljstva.
Oduvijek je ponedjeljak kod nas imao svoje posebno značenje i posebno mjesto u kalendaru, to je obično bio signal za pokret.
Trguje se, kupuje, nudi se domaće maslo, jaja, prisada, voće, povrće, duvan, domaća rakija, sačevi, držalice, klanične metle…
Jedna baba zastaje kraj Imoćanina koji prodaje kokoše i pita:”Kakve su koke,nose li kako jaja”?
“Nose baba, nose, svaki dan po jedno samo subotom dvoje”!- šaljivo odgovara Imoćanin.
“A zašto subotom dvoje”? – upita baba.
“Zato što nediljom ne rade”-reče Imoćanin i blago razvuče osmijeh!
Uvijek je bilo duhovitih i šaljivih trgovaca.
Ali nije se ponedjeljkom dolazilo samo radi pukog trgovanja, ponedjeljak je bio više od toga!To je bila prilika didovima da se razmile po gradskim birtijama! Jedni su išli u Osana, jedni u Inte, jedni u Lončara, neki kod Janje, drugi kod Đikića… Nisu oni tražili bogzna neke uređene interijere niti su se tada tražili mladi i vitki konobari i konobarice s poznavanjem stranog jezika…ma kakvi! Sve je tada bilo ubožno i skromno, ali toplo i domaćinski. Obično su konobari bili sami vlasnici i to bez neke osobite potrebe da vas persiraju jer svi su oni bili kao jedna velika obitelj. Rakijica po rakijica…kratka hvalisanja prelaze u žustrije rasprave, zamršene laži i iskrivljena sjećanja.
Baba ispred birtije čeka s klaničnom metlom i prisadom koja je već klonula od čekanja! Prošlo je već i dosta vremena otkako je pojela onaj masni burek čekajući. Baba ulazi, ponovo ga moli da krenu kući ali did je neumoljiv i započinje iznova s pričom:
“Evo, reci ti njoj Mate sićaš li se ti kad smo radili na Durmitoru i kad sam ja ono potezo kljuke s onim Vukašinom iz Šavnika…najjači čovik u Crnoj Gori…i šta je bilo, reci joj…kad mu ruku nisam iščupo, eto šta je bilo…priznaj Mate?!”
“Je bogami Mare, tako je bilo”!.- što će sada, prizna Mate!
“Ajde đavlu i ti i taj tvoj Vukašin..to sam čula iljedu puta…već ajmo mi polako” – glasnije će baba.
Ubrzo je uslijedila i avanturistička vožnja…traktor je krivudao uskim i izgodanim putem. U stješnjenoj kabini baba je udarala glavom sad u stražnje sad u bočno staklo, dok je did suvereno kormilario cestom. Tu i tamo znala je ispasti poneka jabuka i naranča uz put i ostaviti trag. Kad su stigli, baba se češka po glavi i izlazeći iz traktora govori:”Đava me odnio ako si uspio promašiti ijednu onu rupu na cesti!”
Eto…to je nekada bio ponedjeljak!
Tržnica u Tomislavgradu danas!
www.tomislavnews.com/ Foto arhiv
