ETO, PROĐE I TAVELIĆ
O životu i djelu Nikole Tavelića te o samim zaslugama zašto je proglašen svecem, vjeroJatno znate malo isto kao i ja.
Na sami spomen Tavelića nama je prva asocijacija- dernek!
Ringišpil, autići, šećerna vuna, plastične puške, dječji baloni, točionici, revija haljina, duge šetnje, koncert kod crkve i miris janjetine.
Premda je ljudi svake godine sve manje, dernek je ipak ispunio očekivanja i sadržavao je sve one elemente koje treba imati i sve one rituale koje treba ispoštovati.
Bračni par njemačkih umirovljenika je i ove godine stigao na Tavelića prinijeti “žrtvu” u vidu janjetine želeći tako pokazati status i stvoriti privid kako oni žive lagodno i rastrošno (kao ono…ima se, može se).
Ona je kratke sjede kose uredno počešljane, ali toliko nalakirane da imaš dojam da joj je na glavi kaciga. Na njoj je tamno- plava košulja na cvjetiće, crne hlače na peglu i anatomske papuče otvorenih prstiju koje jasno pokazuju da je artritis uznapredovao i već dobrano napravio nered među prstima.
Na njemu je manji slamnati šešir sa obodom, razdrljena bijela košulja iz čijeg džepića vire RayBan-ke sa slonovom kosti, crne hlače također na peglu i uredno izglanjcane crne cipele sprijeda, ali prašnjave pete. Nikako naši ljudi shvatiti da i peta pripada njima.
Prilazi im konobar:
“Izvolite”.
“Ima li janjetine?” , upita stari.
“Ima, koliko ćete?”
“Ja mislim da nam je dosta pola kila”, stidljivo reče baba.
“Ajde baba bogati ne pizdi! Šta ćemo od po kila! Već ti nama mali stavi(tada povisi ton da svi čuju) stavi kilo ipo, jesi li me čuo…kilo ipo…pa jaa! Dok oni to isiku ti meni donesi pivčugu a babi žuti sok”.
Janjetinu su jeli tako pomno i studiozno te uzdignute glave u nadi da će ih vidjeti što više ljudi. Na kraju su platili ojerima jer oni nemaju ovi naši para. Naravno, ostatak su zamotali u papir i ponijeli kući pod izgovorom da će dati mački.
O ovom doživljaju i prinošenju “žrtve” zvane janjetina će već sutra pričati susjedima za koje smatraju da su lošijeg imovinskog stanja ne bi li u njima izazvali zavist. I ne samo sutra…već sve do idućeg Tavelića kad će opet ići na janjetinu. Otprilike priča ide ovako:
“I baš ja babi jučer govorim: da ti slučajno ne bi ručak kuvala sutra. Sutra iđemo na janjetinu u grad. Da vidiš moj Matiša kad sam naručio kilo ipo onaj konobarčić izdrečio oči ko varem zec. Sve misli zajebavam ga…a ne zna on da mene guzica nikad nije klela. Eto znaš ti dobro”.
“Pa ne znam baš…ali dobro”, odgovori susjed.
“Već šta ste vi sritni jučer ručali?”, upita ovaj.
“A mi ti nismo išli u grad…baba ispekla teletine i kumpira ispod sača. Jedan bokun mesa stavila na lešo, čisto da bude bolja juva.
Malo mladog luka i zelene salate i fala ti Bože!
Poslije malo zajili lubenice i privalili se na kauč…ona s jedne strane ja s druge”,
“A dobro…” , odgovori ovaj mlako.
I dok su ovi jeli janjetinu , omladina je uživala u ječmenom sladu uz improvizirane šankove postavljene tik ispred ringišpila i poslovnih prostora. Sve je vrvilo životom. U početku je sa šankova odjekivao Thompson, ali što je više padala noć to je Thompson postajao sve tiši, da bi na koncu potpuno ustupio mjesto Breni, Ceci i Mitru Miriću. Kako već spada derneku…onda se krenulo sa zapišavanjem cvijeća i čempresa, riganja po stubištima i zidićima.
A jutros na tom platou slika kao iz Černobila nakon eksplozije reaktora.
Bože moj, takvi su derneci!
www.tomislavnews.com
NAPOMENA: Tekst nije lektoriran!
