GONJATI PAPIRE
Ne znam je li ovaj izraz “gonjati papire” poznat ikome osim nama Duvnjacima, ali mi se baš svidio i nekako je originalan i simpatičan.
Da se odmah razumijemo, “gonjati papire”, nije nimalo laka disciplina.
Nije to neka brzinska utrka, dapače, to je jedna maratonska i iscrpljujuća utrka u kojoj gotovo uvijek papiri imaju korak prednosti ispred vas.
Prošli tjedan sam se upustio u jednu takvu utrku.
Zamislio sam je i rasporedio u 5 etapa.
1. etapa bila je Banka.
2. i 3. etapa je bio MUP jer sam trebao usluge na dva šaltera (na jednom završiš a onda na začelje kolone u drugi red).
4.i 5. etapa je Općina ( 4. je Šalter sala, a 5. soba 28 u kojoj je postavljena ciljna vrpca koju bi slavodobitno trebao presjeći).
Odabrati Banku za ponedjeljak, znajući da je mirovina bila isplaćena u petak ranije, je stvarno pravi ispit u strpljenju i testiranju živaca.
Moje strepnje su se ostvarile. Vrućina zbog prekomjerne klimatizacije, vonj na znoj i “tišu” jer su se tek iznijele zimske bunde, a gužva, što ću vam reći.
Babe sjede u redu sa čizmama za 2-3 broja veće, u crnim šudarima i crnim bundama sa krznom oko kapuljače koje su im bezdušno uvalile kćeri uvjeravajući ih kako im dobro stoje…a stoje im…poklopile ih i vire ispod njih ko kornjače ispod oklopa.
Čim se oslobodi šalter ova jedna ustaje, a druga je povlači:
“Nije bona tebe, vidiš, imaš svoj broj…A 083”
Ova se vrati, ali svejedno uvijek ustaje kad se oslobodi šalter.
Napokon….”A083, blagajna 2. Ponovo…A083 blagajna 2″…baba sidi i ne mrda!
“Ajde Ruže sad je tebe”, ova je kljucnu laktom.
“Ma šta me kljuckaš ko da ja ne znam”, reče Ruža i krenu šalteru šepajući sad u lijevu, sad u desnu nogu….i otpoče priču šalteruši:
“E lipa moja ko da ti je meni zgodno! Nemaš ščim do grada. Zovem onog malog Roškuljinog s onim crnim i zamračenim autom…a on ko vitar leti, nemeš od stra gledat..
Opet kad zovnem susjeda Stipu…a on jadan star i nikakav, nit šta vidi ni čuje, a pravi se da zna, pa za nama kolona, trube, viču, da te Bog učuva. Danas mi zovnuli onog sa išaranim autom i evo izbila…”
“Dobro Ruže….šta Vam treba” , reče blagajnica.
“Je li došla pemzija?”, upita Ruža.
“Je baba, davno. Njemačka 800 i iz Crne Gore 200 eura. Oćeš podignuti?”
“Šta ću od tolikog, neću, čudo mi je!”
“Oćeš li onda ovu iz Crne Gore ?”
“Šta ču od toga….triba uzet štogod za sušit”.
I da dalje ne pričam…moj je broj bio A097 pa vi zamislite.
Izguram tu etapu, a onda još sat vremena u MUP-u i dokopam se “prebivališta”.
Za dalje nije bilo vremena. Sutra u redu čekam na drugim šalteru. Taman kad sam došao na red-pauza!
Dođite u 11. U 11 novi red i opet ispočetka.
Oboružan strpljenjem čekam. Opet sam nadomak, samo jedno ispred mene, a onda najstrašnija i najučestalija rečenica koju ovdje možete čuti, a od koje vam mrak padne na oči: “Pao sustav!!!”
I pade mrak na oči. Ovo nisu istine! E je**m ti tehnologiju!!! Poželio sam da sam rođen u vrijeme pećinskih ljudi pa da jutros s ekipom i s kopljem u ruci odem u lov na mamute.
Sustav se “podigao” za 45 minuta i ja skupa s njim. Za još toliko bio sam na redu.
Onda Općina….Šalter sala puna ko Svadbena sala! Izdržao sam! Onda sam slovodobitno utrčao u sobu 28. Nije neko prolazno vrijeme ali gospodo “izgonjao sam papire!”
Piše: Jakov Krišto
www-tomislavnews.com
