GOSPOJINA
Gospojinom život u Duvnu dosegne svoj vrhunac. To je zadnja, prava i svečana prilika da se na derneku pokaže sve što se ima za pokazati: isklesana figura, preplanuli ten, nova haljina, ekstenzije, prednji i zadnji umetci (poznatiji kod nas kao “spojleri”)… a i savršen je tajming za provesti kroz masu svog novog dečka ili curu i tako dati povoda babama da krenu u istraživanje obiteljskog stabla, roda i soja kojem pripadaš.
I ove se godine u Seonici okupilo mnoštvo svijeta (da ne kažem vjernika).
Biskup Palić je govorio o prolaznosti života, o tome kako smo na ovome svijetu samo gosti i da je ovaj život samo usputna stanica i priprava za onaj gore, pravi i vječni!
Riječ Božja i riječi Palića imale su otežan put do ušiju puka jer ih je remetio miris ćevapa i janjetine! Tako smo opet pokazali da nam je svjetovno bliže od duhovnog, a tjelesina draža od duše.
Koliko god bili skrušeni i pobožni, uvijek nas najviše razveseli ono “idite u miru”.
Tim riječima se zapravo obznani da dernek može početi.
Razmilio se svijet po šatorima.
Najsretniji su uhvatili mjesto (najbolje je ono najbliže cesti).
Ali šatori imaju neka svoja nepisana pravila.
Klupe su duge i uske i najčešće stoje na neravnom terenu pa lako može doći do “oborina”.
Onaj na kraju treba biti oprezan kad se ostali ustaju jer bi mogao završiti na ledini. Kada se izvlače oni iz sredine klupe, zabacuju desnu nogu u širokom luku (kao pas kad će pišati), pa vam lako mogu zaprljati novu majicu ili vam izbiti pivu iz ruke.
S pivom i gemištom također treba biti oprezan. Čaše su plastične, a pod šatorom je +45 pa dodatno omekšaju. Zato ih treba uzeti nježno i bez stiskanja jer bi vas mogle zapljusnuti po nezgodnom mjesto i tako ostaviti dojam da ste se uneredili i prije nego što ste počeli. Zato pijte brzo i stavljajte čašu u čašu da dobije na čvrstini.
Najsvečaniji i najuzvišeniji dio pod šatorom je jedenje janjetine! Nema tog skupocjenog restorana koji to može nadomjestiti.
To je jednostavno ritual. Nešto kao prinošenje žrtve bogovima bez obzira na cijenu.
Pod šatorom dominira domoljubna glazba. Zato, ako ste slabijeg srca, izbjegavajte ovakva mjesta. Ove godine je glavni hit bio “Ako ne znaš šta je bilo, upitaj heroje”.
Vidio sam neke likove koji se infarktaški pridržavaju za srce jedva suzdržavajući suzu utvarajući sebi da su baš oni ti heroji! Znam ih… a isto tako znam da su ’92. na tu svoju bojišnicu išli U-Bahnom (ali dobro, to je tema za neku drugu prigodu).
Ringilšpildžija svojim dosadnim glasom i upornim ponavljanjem o nagradnom krugu pokušava animirati okupljenu omladinu.
Najtužniju facu ima voćkar! Premda prodaje najzdravije proizvode, svi ga zaobilaze u širokom luku.
Muška djeca trčkaraju sa snajperima, automatskim puškama i pištoljima, a tek rijetki s mačevima (oni će vjerojatno završiti povijest i diplomirati na temu “Bitka kod Sigeta”).
Curice nose raskošne i uređene Barbike.
To je samo znak da će ovi s puškama i pištoljima najveću borbu u životu imati uređujući njih!
Rijeka ljudi teče uskom cesticom stiješnjenom između šatora. Najveći problem izazivaju oni koji šetaju u obiteljskim grupicama i nalete na poznanike. Cmakaju se i tapšu pa tako stvore čep.
“Pa di si kume!? Kako to nije pošla i kuma? Di je ona?” upita ovaj.
“A di je… eno je na štriku bogati! Doće ona kasnije”, odgovori kum.
“Šta bolan na štriku, šta ti je?! Jesi ti normalan, šta pričaš!?”
“Ma suši one svoje priključke… ma ništa, pričat ću ti kasnije. Vidiš da stvaramo gužvu”, reče kum, a ovaj ode sav u čudu.
Kum je zapravo htio reći da suši umetke… i prednje i zadnje “spojlere”, ali tko će to sada ovdje objašnjavati.
Kuma će večeras zablistati! U to nema sumnje!
Jakov Krišto
www.tomislavnews.com