JESEN JE TU
Nema više onih dugih ljetnih sutona kad se sunce zarumeni na zapadu, vrućina i sparina popuste a lagani povjetarac odnekud nanese miris pokošenog sijena! Mrak već pada ranije i brzo, poklopi nas iznenada kao plahtom.
Najedanput, već je upaljena ulična rasvjeta…ali svijetli muklo i bez radosti i kao da nas tjera u kuće. Kroz njenu bljedičastu svjetlost proleti poneki otkinuti list koji se u letu opet zemlji vraća. “Ljeto se ohladilo kao kruh. Sredina je još topla, a krajevi, jutro i večer su se ohladili.”
Doduše, jutra dolaze sporije a mi sa sve manje volje napuštamo postelju i korak postaje sve bezvoljniji.
Iznad sivih planina krišom se skupljaju tamni oblaci koji kao da po nekom tajnom dogovoru zbijaju redove u čvrstoj nakani da zapljusnu grad, da podignu talog prašine koji se nakupio kao zalog ljeta! Uskoro će prvi pljusak, uskoro će lišće prekriti mokre staze i počet će se lijepiti za obuću i slijediti nam tragove!
Kiše će svečano obznaniti preuzimanje vlasti! Sunce već stidljivo proviruje iza oblaka kao da se ispričava što je izgubilo moć. Jesen je tu!
Nestali su mirisi rascvjetalog ljeta. Zamijenili su ih mirisi jeseni koji vonjaju na kiselu papriku, ajvar i patlidžan!
Hrpe složenih drva ispred kuća su već unesene. Uskoro će prvi dimnjaci obznaniti jesen! Kroz zamagljen kuhinjski prozor djeca će viriti je li kiša prestala padati.
Pred kamenom kućom na trošnoj klupi sjede dva starca već zaogrnuta kaputima. Hvataju još uvijek ugodno rujansko sunce.
Pred njima čašice rakije.
Jedan vadi cigare iz one najlonske kesice…pripaljuje…širi se miris domaćeg duvana dok se oblačić dima lijeno razilazi! Mrvicu pomjeri kapu unatrag,,.zagleda se u krošnju oraha, otpuhnu i reče:
-“Stigla je”!
-“Ko je stigo”?! upita drugi!
“Jesen”!
“Stigla je,stigla”!
Šutnja je trajala dugo a onda opet otpoče razgovor:
-“Lako za jesen, ne’š se iz zime izvuć”!
-“A valjda ćemo nekako iskoprljat” …reče ovaj drugi i ispi čašicu rakije!
Autor: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
