Iako je travanj, snijeg je odlučio još jednom izvesti svoju čaroliju i otplesati svoj posljednji tango za ovu sezonu.
Ne volim snijeg u travnju, ali svejedno je lijepo sjesti ovako u kavani i uz tihe zvuke šansone ispijati kavu i gledati kako crveni krovovi postaju bijeli.
A onda, upade čovjek, mlati nogama od tepih na ulazu, stresa snijeg s obuće i bunde i viknu:
“Eto ti ga đavle, šta je ovo”!
Već iz daljine mi mahnu, priđe stolu, sjedne sa mnom i veli: “Pa gdje si stari frendu, nema te ko 100 maraka! Je li slobodno?”
“Naravno, naravno…samo se ti raskomoti!” a što bih mu drugo rekao.
”Šta ćeš popit?”- upita me.
“Jesi li to ti konobar ovdje?”
“Ma daj nemoj me zajebavati, tebi uvik neka budalešćina u glavi, a je te lipo pitam”.
Stvarno, nikada mi nije bilo jasno zašto ovo ljudi pitaju kad vam sjednu za stol?! Nije valjda da toliko izgaraju od želje da čuju što ćeš popiti prije nego dođe konobar…ili možda žele reći kako oni imaju namjeru stati iza te financijske transakcije koja se zove “piće”…što se u konačnici ipak ne dogodi. Ali svejedno, uvijek se osjećam glupo kad odgovorim na to pitanje.
“To ću ja šapnuti diskretno konobaru kad dođe”- odgovorim mu sa smiješkom.
Onda on ispali onih par uvodnih pitanja na koje ja nemam odgovor. Pitanja tipa “šta ima”, “pa šta ma” i ” i šta još ima”?
Ja mu odgovorim s isto tim otrcanim frazama koje idu kao odgovor kako bi konačno mogli otpočeti neki razgovor.
“Otkud ti ovdje, kako si?” – upitam ga.
“Ma šuti, ne pitaj! Evo taman s ovog Sajma knjiga u samostanu. Nije da mi nemamo knjiga, imamo ih što bi naš narod reko “ko go….”,ali ne vride više!
“Kako ne vride pobogu, šta im se dogodilo?”
“Ne vride brate i eto ti! Nedavno smo prominuli namještaj u dnevnom boravku i više one knjige ne pašu! A imali smo jedan komplet Tolstoja, onako lipe, smećkaste knjige sa zlatnim slovima. Na svakoj urezbaren po jedan djelić glave pa kad ti sve to lipo posložiš po brojevima ukaže se cila glava i vidiš da ja taj Tolstoj bio jedan uman bradonja. Ali sad ne paše! Veli ona moja, sve nam knjige nekako drečave i ne pašu! Ajmo pogledati na tom sajmu druge. Trebalo bi nam jedno metar do metar i dvadeset crveni i isto tako bijeli knjiga!
A tamo gužva, tiska se narod oko knjiga! Oni trpaju u kese, oni u cekere ko kruv…Bože sačuvaj!!
Jedva smo uspili spariti po dvadeset crveni i dvadeset bijelih knjiga…je koštalo, ali nema veze!
Baš ja velim onoj svojoj kako ćemo sigurno i tebe zateći na sajmu. Vidim ja, voliš ti piskarati i tamo po fejsbuku popadati svakoga…voliš, ali kad triba kupiti knjigu i štogod pazariti, nigdi te?”- pa se veselo nasmija.
“Vidiš i ja sam ti nedavno mijenjao komodu u dnevnom boravku! Osim mjesta za TV sve ostale ladice i stalaže imaju svoja vratašca pa kad ti to lipo zatvoriš, ne vidi se ništa! Šta će mi onda knjige?!”- velim mu ja.
“Čuj to, pa kako te prije nisam srio da mi kažeš di ga nađe, a ne ko ja…oooo Bože!”
Eto, kod nas još uvijek vlada taj estetski napor ljudi da uljepšaju dnevni boravak prikladnim kompletom knjiga ili da na zidu iznad trosjeda okače Villerov goblen(po mogućnosti dama koja čita knjigu ili dijete koje plače), a može i slika nekog pejzaža(potočić ili jezerce s planinama u pozadini).
Neki su otišli i korak dalje s neukusom pa svoje slike s vjenčanja daju naslikati nekakvim nadri-slikarima u dimenzijama 100 sa 120 i to okače na zid i gledaju se svakog dana!
Ali dobro, što bi rekla latinska izreka ” De gustibus non est disputandum” (O ukusima se ne raspravlja)😊
I tako smo se ja i moj stari frend razišli uz ritualno plaćanje računa. Dok sam ja plaćao on je bez imalo trzanja ponavljao “ni čut, ni čut”, a kad sam platio dodao je: “Sramota!”
P.S. Ako netko zna gdje ima jedan komplet (do metar) plavih knjiga, neka mi se javi u inbox!
Autor: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
