MISTIČNA ŽENA
Uvijek sam u gužvi tuđih pogleda
prepoznavao njen kao slatki grijeh,
a kad je tišina bila gusta poput meda,
kroz nju se probijao njen kristalni smijeh.
Imala je dugu kosu boje kestena
i uvojke zlatne ko nebeski puti,
taj izvijeni vrat i držanje ramena…
u srcu se neka zaljubljenost ćuti!
Zašto je u meni probudila prošlost?
Zašto je izronila iz taloga vremena?
Da li u meni živi ili je samo gost
ta skladna ljepota, ta mistična žena?!
Ljubav se sa sjećanjem stopi
a tiha patnja u pjesme se skrila,
i onda kad mi umor oči sklopi
prošaptat ću tiho-najljepša je bila!
Autor: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
