NAJLJEPŠA JE BILA
Uvijek sam u gužvi tuđih pogleda
prepoznavao njen kao slatki grijeh,
i kada je tišina gusta poput meda
probija se taj kristalni smijeh.
Imala je kosu boje kestena
i uvojke zlatne ko nebeski puti.
Taj izvijeni vrat i držanje ramena
u srcu se odmah zaljubljenost ćuti.
Zašto je u meni probudila prošlost?
Zašto je izronila iz taloga vremena?
Da l’ u meni živi il’ je samo gost
ta skladna ljepota, ta mistična žena!?
Ljubav se u uspomene pretopi,
a tiha patnja u pjesme se skrila.
I onda kada mi umor oči sklopi
prošaptat’ ću tiho…najljepša je bila.
Autor: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
