NEMIR KOJI ME STRPLJIVO ČEKA
Nekad sam volio sjesti kraj vode,
slušati njen huk i neprekidni žamor,
ali danas su moji hukovi jači,
premda sam prazan i osjećam umor.
Skupina ptica me svojim pjevom
pokušava trgnuti iz letargije,
ali djeluju kao raštimani zbor,
nema tu sklada, nema harmonije.
Sunce stidljivo kroz krošnje viri,
jugozapadnjak nagoni oblake u kas.
Pokušavam oslušnuti zvuke prirode,
ali jači je neki unutarnji glas.
Nemir koji sam donio sa sobom,
strpljivo me čekao sve to vrijeme.
Ponovo ga tovarim na svoja pleća
i molim za jača leđa a ne za lakše breme!
12.06.2020.
Autor: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
