Posjete nas uvijek čine sretnim, ako ne pri dolasku onda barem pri odlasku. A ništa nije upućivalo da će ta noć biti drugačija od drugih.
Prekrasna i topla svibanjska noć u kojoj je neka nevidljiva ruka vješto prosula zvijezde po nebu.
Vjetar se skrio u krošnje drveća i tek tihim dahom otpuhne bijeli behar trešnje koji pri mjesečevoj svjetlosti stvara čaroliju.
Ljudi sjede na terasama i uz nes-kavu, čašu vode i cigaretu promatraju to duboko prostranstvo svemira. Nekima budi sjetu na minule ljubavi, neki razbijaju glavu o tome hoće li se gospodarski slom dogoditi već u srpnju, a neki opet kombiniraju kod koga bi mogli na užinu i gdje je Misa na groblju?!
A onda, iznenada….15-ak svjetlećih kugla je uzurpiralo nebeski prostor! U početku su kugle bile intenzivno žute, a onda jarko crvene da bi se kasnije pretvarale u smaragdno-zelene!
Na opće čuđenje mnogih…nes-kava se počela pretvarati u tursku kavu, voda u rakiju, a dim cigarete se nije mogao raspršiti u zraku već je ostao onako ukočen kao zaleđen. Svima je bilo jasno da je neka viša sila upravljala stvarima.
Neki su u strahu zaključali vrata i prozore i pod jorganom čekali zoru. Teoretičari zavjere su došli na svoje i jasno su vidjeli u svakoj užarenoj kugli kako Bill Gatesovi ljudi neumorno “lopataju koronu”, zaprašuju, nište krajobraz, čipiraju i kradu nam slobodu!
Neki su opet ovaj bliski susret s trećom vrstom doživjeli u puno opuštenijoj atmosferi.
Naime, očevici tvrde da su se u neko doba otvorila vrata birtije…u zadimljeni prostor su tiho i nečujno zakoračila dvojica Marsovaca.
Izgled im je bio pomalo čudan: glava kao globus, tijelo kao bure, noge kao šćapi, obrve kao u Stipe Mesića, sjajne oči kao u Šeksa, kosa plava, razbarušena kao u Borisa Johnsona, a glas kao u Jasmina Stavrosa!
Prvo su pozdravili na nerazumljivom marsovskom jeziku, a onda su u trenu pritiskom na jedan od mnogobrojnih dugmića na prsnom košu, pritisnuli opciju “hrvatski birtijski jezik” i pozdravili : “Pa gdje ste klošari, šta mai”?!
Ovi im ubrzo odvratiše: “Ej, tukci, otkud vi”?!
“Možemo li sjesti s vama”? upitaše Marsovci.
“Može ako imate para”! sa smješkom odvrati grupa zemljana.
“A šta su to pare, kod nas toga nema”? začudiše se marsovci
“A nema ni kod nas, ali dobro …to ti je ono čime se plaća cuga”! odgovoriše im ovi.
“Kod nas se plaća lijepom riječi i osmijehom”, rekoše marsovci
“A kod nas se zato dobije marisana”!
“A što je marisana”?
Ovi se pogledaše i sa smiješkom rekoše: “Ma to vam je gratis tura na odlasku”
“Već, otkud vi ovdje”? upitaše birtijaši.
“Došli smo se malo zabaviti, je li se vi ovdje zabavljate….i kako se zabavljate” ? upita svemirac.
“Zabavljamo, jašta smo….napijemo se i pivamo ustaške…nekad se i pobijemo.”
“Supeeer” povikaše svemirci.
I tako cuga za cugom, priča se zakotrljala, unakrsna pitanja sijevaju…od toga da li se na Marsu itko bije zbog mrginja i ima li gori HDZ-a, za koga oni glasaju…svemirci se srdačno smiješe i naručuju “na osmijeh i lijepu riječ”!
Tada jedan od birtijaša upita : “Ma daj zdravlja ti da te upitam.. jedan iz onih doli sela mi pričo kako je on čitao da se kod vas ne smije voziti ako se napiješ…ma je li to istina”?
“Istina, istina ..točno tako”! reče Marsovac.
“E jebeš taku planetu, ja ti gori ne bi mogo živit”, reče tip
“Kad smo već kod vožnje,ajde da vas provozamo, eno vozač je parkirao leteći tanjur tu na nečijoj podvornici i čeka nas”! reče Marsovac.
“Može ako ću ja voziti”, odgovori ovaj.
Trajalo je to do kasno u noć, a onda su misteriozno nestale užarene kugle…jesu li dobili oproštajnu turu zvanu “marisana” još se pouzdano ne zna?!
www.tomislavnews.com/Jakov Krišto