PRAVI PRAVCATI SNIJEG
“Mama! Mama! Pogledaj …pada snijeg, pravi pravcati snijeg…dođi brzo, pogledaj!”- povika klinac sav uzbuđen zbog prizora koji je vidio kroz prozor.
“Ajme stvarno! Koja ljepota dušo! Prava milina. Trči, donesi mami mobitel…eno ga na stolu za peglanje”.- reče mama ushićeno dok je gledala kako se prve pahulje stidljivo primaju za krovove kuća.
Klinac donese mobitel, mama okinu desetak fotografija, izabra najbolje, malo ih provuče kroz filter i brzo okači na Fejs pod naslovom “ZIMSKA IDILA”.
Dok je čekala prve lajkove vidjela je da su već desetine njenih prijatelja već okačile slične slike pod istim naslovom…”ZIMSKA IDILA”.
Ne bi u ovoj priči bilo ništa čudno da se priča događa recimo na Mljetu.
Čudno je što se priča događa u Tomislavgradu, gradu na 910 metara nadmorske visine gdje su snjegovi i bura bili njegov zaštitni znak.
Ali nema više onih duvanjskih zima kad bura napravi ogromne smetove čudnih oblika i zatvori cestu. Nema pušanije, nema onog snijega ravnaca koji poklopi selo, a kao dekor okači ledene mosure koji vise s krovova kuća.
Već u rano jutro čuješ babu kako u drvarnici cjepka sitne za odlagu i već smišlja što bi mogla pristaviti za ručak.
Ljudi lopataju i probijaju prtinu do pojete jer treba nahraniti i napojiti blago.
Djeca rumenih lica su već jurnula vani i po podvornicama prave i tabaju stazu.
Vuku teške i sklepane ligure koje su bile znatno sporije od “pravih” . Neki su znali improvizirati i spuštati se stazom na žaki natrpanoj slamom.
Nije bilo ni “pravih” skija. Pravili smo ih od plastičnih gajbi, a tek oni rijetki čiji je ćaća “znao u rukama” imali su drvene skije s gumenim vezovima (samo ih onako natakneš kao papuče).
Staza je bila prepuna djece. Pravili smo “skokove”, utrkivati se i izvodili razne vratolomije sve do trenutka kad bi nas majke počele dozivati na ručak. Onda bi u hodniku istresli snijeg iz čizama i hitro odjurili u toplu sobu, a majka bi odmah mokre čarape i pape okačila na kapak šporeta da se osuše i budu spremne za popodnevne vratolomije koje smo jedva čekali.
Poslije ručka je znao navratiti i stari susjed. Kao da mu čujem korake i gunđanje u hodniku dok stresa snijeg s kaputa i kape.
Otpuhuje, uđe u sobu i veli: “E ovo čini mi se ne misli stati!”
Zatim bi sjeo, okačio kapu na stolicu blizu šporeta.
Na njemu je bila bijela košulja, sametno đile iz kog je virio lanac od sata marke Omega.
Imao je i crne sametne hlače koje je na par mjesta progorio mašama .
Majka bi mu odmah natočila rakiju…prvu bi onako trznuo na eks, a tek s drugom bi guštao.
Zatim bi izvadio srebrenu tabakeru, ćate i duvan , pa bi požutjelim prstima vješto počeo motati cigaru.
Danas više nema te topline, nema nenajavljenih posjeta, a kamoli da današnjim novokomponiranim mladama užgaš škiju u primaćoj sobi…prvo bi letila kapa, a onda i ti za njom!
Nema više duvanjskih zima, pretvorile su se u kaljužu i bljuzgu. Poljem se razlije Šujica, provriju sva znana i neznana vrela.
Nasrtljiva vlaga gonjena južinom prodire u kuće i stanove, prodire u čovjeka i u njemu stvara neku ustajalu mlaku ispunjenu čamotinjom i očajem. Ljudi se zatvaraju u kuće i stare po programu TV-a što je utaban put k psihijatru!
A ništa, što je tu je…pripremite mobitele, noćas bi mogao padati snijeg!
Autor: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com7Foto arhiv
