SAMO SE TREBA USUDITI
Gori lampa kraj uzglavlja,
u ruci mi knjiga poezije,
tuđe tuge, tuđa slavlja,
i san me hvata…kud prije.
Glavu na jastuk spuštam,
knjigu odlažem na grudi,
snove u sobu puštam,
i mašta se u meni budi.
Dodajem životu začine,
dodajem boje vesele,
smišljam obrate i načine,
nova mjesta i predjele.
Zelena livada u daljini,
po njoj potočić krivuda,
ona trči u bijeloj haljini,
miris cvijeća je svuda.
U snovima čujem glas:
“Zašto se ne želiš buditi,
pa snovi su tu zbog vas,
samo se trebaš usuditi”!
Autor: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija