Ima tih dana u kalendaru kad se spuste guste magle, kad teški i crni oblaci poklope grad, a čovjek poželi biti sam sa svojim mislima.
Poželi sjesti na neku zatvorenu terasu i kroz kapljice kiše gledati kako se potoci vode slijevaju niz ulicu, a kiša umiva golo granje i priprema ga za prvi snijeg.
I našao sam takvo mjesto i mir…zapravo mislio sam da sam ga pronašao, jer ubrzo se začulo škriputanje stolice i par onih kurtoaznih pitanja na koja rijetko imam smislen odgovor ( gdje si, kako si i šta ima) ..na koja sam odgovorio sa: evo, evo, evo.
Čovjek je odmah krenuo s dugim i teškim monologom o tome kako je stigao ranije jer je na bolovanju, ali sve će to platiti “Krank kasa”. Nastavio je priču o nekim ojerima povremeno ubacujući germanizme…”štojer kasa”, “urlap”, “štemplovanje”, “arbajtsant”…
Pokušao sam ostaviti tijelo da praznim prisustvom održava ulogu znatiželjnog slušatelja, a misli su otišle Bog zna koliko daleko sve do trenutka kad mi je rekao:
“Pročitam ja tebe na TomuslavNewsu, nije da ne pročitam, ali brate okani se ti Duvna. Pusti ti Duvno nama koji smo otišli i koji ga volimo. Mi ćemo o njemu pisati srcem. Ti se premještaš s kave na kavu, iz birtije u birtiji i onda čuješ svašta, pratiš, pa onda pišeš i penjkaš…ne valjaju ti izbori, ne valja ti politika, ne valja ti zaobilaznica, ne valjaju ti Dani sela, ne valjaju ti Božićni običaji…te si jednom lagao kako je na konstituirajuću sjednicu Općinskog vijeća dolazio pokojni Bago i da ste ručali kod Muje burek …i da će se graditi nekakav raketni štit na Bobari…ne valja ti to!
Ne znaš ti kako je to kad se vraćaš kući, kad se s Privale oboriš prema Stipanjićima , a pogled pukne na prostrano Duvanjsko polje…obuzme te neka milina i srce oće iskočiti iz grudi.
Ne znaš ti kako je to zagrnut se našom trobojnicom i zapjevati Tompsonuvu “Lijepa li si”, pa zagrliti svoje ljude, zaplakali od miline.
Zato prika moj poslušaj ti moj savjet…pusti Duvno nama i zapamti…TREBA OTIĆI DA BI MOGAO PISATI O DUVNU.
Znam ja i ti bi otišao, ali se bojiš”” – reče on ozbiljnim glasom.
U meni je najedanput buknuo inat i bijes, a bujica riječi je provalila iz mene;
“Kao prvo, pozivam te da se vratiš, da se skupa premještamo s kave na kavu i iz birtije u birtiju.
Uživaj ovdje i grli svoje ljude.
Kao drugo, ja mislim baš suprotno…treba ostati da bi mogao pisati o Duvnu.
Ja osjećam njegovo bilo, ćutim sve njegove hirove i hukove, osluškujem njegovo teško disanje i izlijeve radosti. Ja osjećam njegovu surovost i nježnost i vjeru dobrodušnih ljudi kojih još uvijek ima mnogo.
Ja ću pisati o Duvnu kako želim i kako mi se prohtije u datom trenutku. Pisat ću i ironično i satirično i sarkastitično i s oduševljenjem i s ljubavlju i s ushitom, jer je moje, jer ga volim !
Ja nikad nisam trčao po mišljenje u neku instituciju jer ne nosim okove politike. Ne nosim ni okove rata. Ne fasciniraju me lokalni moćnici, nije mi čast biti u njihovu društvu i potvrdno klimati glavom i pokazivati poniznost! Dapače, volim obične i dobrodušne ljude koji se znaju radovati životu.
A kad si me već povukao za jezik i rekao mi da se bojim otići, moram ti i ovo reći…ja nisam otišao ni ’92. a ti si pobjegao. Ja sam se tada zagrnuo onom zastavom kojom se ti zagrćeš sada. Ja sam tada grlio svoje ljude i s njima plakao jer smo jedni drugima bili jedini oslonac i zaštita.
Kad si ti meni dao savjet evo i ja ću tebi:
Sljedeći put na Danima sela ili nekoj drugoj prigodi kad se zagrneš zastavom i zapjevaš…pogledaj malo oko sebe, pogledaj ima li možda neka majka u crnoj marami, ima li neki otac u crnoj košulji…njih ti i takvi vrijeđate i iritirate svojim domoljubnim revanjem. Poštujte barem njih, za ostale je lako”.
“Znači počeli smo i vrijeđati…e pa lipo bogami…!” – reče on demonstrativno napuštajući stol.
Nisam mu stigao reći…evo i o ovome ću pisati pa svrstaj to u rubriku koju hoćeš.
Autor: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
