Uletjeli smo u 2021. godinu bučno i glasno kao duvanjske ekskurzije u dalmatinske hotele! Umakli smo 2020-oj! Strovalili smo se naglo kao da smo netom umakli nekoj razjarenoj zvijeri i sada u tišini osluškujemo prati li nas još i dahće li nam za vratom?
Nikada kod ljudi nisam primijetio toliko očekivanja od nove godine kao od ove.
Svi vjeruju u nekakvu brzu transformaciju, u neke nove kozmičke sile koje će preko noći svijet promijeniti na bolje!
A nova godina je krenula uobičajeno…sporo i lijeno.
Facebook je opet poslužio kao idealna platforma za one dosadne poslijeponoćne čestitke koje plutaju internetskim valovima bez jasne adrese. Znate one čestitke koje se upute onako (što bi naš narod rekao) đuture svima! Jednom suhoparnom čestitkom “mlatneš” sve prijatelje pa tko se prepozna….molim lijepo, neka u komentar stavi emotikon ili onih par otrcanih fraza kao “hvala draga”, “duša moja”, “duša draga”, “hvala mila” …onda nekakvo srčeko, naljepnice, animacije…
Nitko se više ne obraća osobi, nitko više ne troši riječi, sve se govori nekakvim sličicama i znakićima. Baš kao nekada u prvobitnim zajednicama kad su se po pećinama Altamire uklesavali znakovi…sunce, jelen, koplje, prizori iz lova! Izgleda da se vraćamo korijenima samo na jedan drugi, sofisticiraniji način!
Uglavnom, red čestitki splasne do jutra…a onda uslijedi jutro ispunjeno neobično gustom tišinom kakvo može biti samo 1. siječnja.
Prošetam…na cesti tragovi gareži i paleži od sinoćnjeg vatrometa, u školskom dvorištu staklo od razbijenih pivski boca, po zidićima i fasadama tragovi bljuvotine, u birtiji ljepljivi podovi i par gostiju koji se zamišljeno klate nad kavom.
Vratim se kući. Čeka me neizbježan Novogodišnji koncert iz Beču …doduše nema Helge Vlahović, ali tu je Ivana Kocelj koja je dostojno zamjenjuje i provodi nas kroz valcere, polke i ostale špelacije… da bi na kraju završili sa Bethovenovom “Odom radosti”.
David Kubacki je pobijedio u Garmischu na “novogodišnjoj turneji” i postavio rekord skakaonice.
A onda su pošle pristizati tužne vijesti…ponovo smrt, stradanje, potres, jad… A ljudi se vole nakačiti na loše vijesti.
Ne znam, možda griješim, ali čini mi se da “DOBRO” ljudima brzo dosadi. Postane otrcano i monotono. “ZLO” je puno fascinantnije, raznovrsnije i privlačnije!
Svi nešto kopaju po osmrtnicama i crnim kronikama, svi su, kao, emotivni i suosjećajni, a onda ih komentar neke budale u trenu preobrazi u goropadnog psovača koji proklinje i prijeti ne kontrolirajući riječi! Baš od takvih komentara i lajkova žive ti trećerazredni novinarčići s raznih portala koji serviraju takve huškače teme!
Nismo valjda dotle došli da postanemo stupovi za plakatiranje njihovih misli? Zar ne možemo formirati vlastito mišljenje bez njihove pomoći?! Kao društvo tonemo.
Zar nije bilo lijepo vidjeti kako smo se svi skupili, kako smo svi nesebično davali sebe, kako smo disali kao jedan za sve stradale u Petrinji i Sisku! Ali evo već se pojavila sumnja. Ono “DOBRO” koje sam spominjao brzo je dosadilo! Sada se već sumnja u Crkvu, u Caritas, u Crveni križ, u Civilnu zaštitu, u Vladu, u branitelje, u navijačke skupine, u donacije….sve su to lopovi! I što sada?
Najedanput, sve se obrnulo! Sve se prokopava kako bi se iz pozitive prešlo u negativu!
Sumnja je postala obilježje prosvijećenih misli! Sumnja u sve i svakoga i potkopavanje svakog temelja samo će rezultirati štetom za one kojima je pomoć najpotrebnija!
Ljudi moji, nije sve tako crno! Osvrnite se malo oko sebe i vidjet će te da ima puno lijepih stvari. Ne možemo i nemamo pravo očekivati promjenu ako u nutrini sebe nosimo sumnju i pesimizam. Priložimo svoje dobro raspoloženje kao zalog za bolje sutra.
Nije sve rđavo kao što to rđav čovjek misli!
www.tomislavnews.com/Piše: Jakov Krišto
