Svake prve nedjelje u kolovozu, proslava je Svetkovine sv. Stjepana. Dodatan razlog da se Stipanićani malo više usvečare i okupe. Doduše i okupe se u nešto većem broju. Stigne dosta ljudi iz inozemstva, a i onih koji imaju neku vezu sa Stipanićima. Sve počinje svetom misom i procesijom oko crkve u kojoj se malobrojni jedva vuku zbog vrućine!
Znate kakve se mise kad se svijet okupi oko crkve i rasporedi po hladovini i tobože sluša preko zvučnika!? Sigurno ste bili na puno takvih misa.
Već na samom početku mlade mame prostiru ručnik i s mukom pokušavaju instalirati dijete na njega. Zatim se na ručnik stavljaju bočica Jane, Bobi flips, Kiki karamele, autići, bageri, traktori, plišanci… Mir ne traje dugo, dijete bježi na sunce, uhvati neku bubu koju hoće staviti u usta, zatim dolazi drugo dijeti s drugog ručnika i pokušava se poslužiti tuđim karamelama i igračkama. Ovo grčeviti brani svoj teritorij, zatim slijedi plač i pokušaj roditelja da uspostave pomirljive tonove.
Na drugom kraju hladovine grupa tinejdžera bezbrižno flertuje. Neke grupice sve vrijeme komentiraju i sašaptavaju se kao tenisači kad igraju parove. Sredovječni muškarci već imaju potrebu za sjedenjem pa sa sobom dovuku one stoličice na rasklapanje. Bude tu i onih “godišnjaka”(koji samo tada dođu u crkvu) i misle da će na kraju biti obavijesti o sportu i vremenu!
U takvim uvjetima tek povremeno čujete glas sa zvučnika…a onda nakon određenog vremena se začuje zveket kao da se kukuruzi pivčaju, to je znak da se prikuplja lemozina!
Ne znam zašto, ali svi su sretni i razgovijetno čuju ono :”Pođite u miru”! Onda nastane žamor, unakrsno rukovanje sa “strancima”. Sve to kratko traje, ljudi se brzo razilaze…primijetili ste, kod nas u Stipanićina na Svetkovinu sv. Stjepana nema onog uobičajenog “derneka” kakav bude, recimo, u Rošku Polju, Šujici ili Seonici…što mi je posebno drago. Imamo mi lijepe ledine oko crkve, ali tu se nikada nisu vrtili janjci na roštilju, ringišpili, nikada se nije prodavala šećerna vuna,nikada štandovi s dresovima Modrića i Rakitića, nikada odbjegli dječji baloni iznad sela, nikad glazbeni štandovi s patriotskom glazbom, nikada ljudi oko trnčića koji se s mravima bore za svoj komad janjetine, nikada šatora i debolonogih pevaljki u svjetlucavim minjacima! Neki bi možda voljeli sve to ali…?!
Kad se samo sjetim kako su bile ponosne one cure kod kojih je bivao takav dernek…taj su se dan osjećale posebno važno…možda zbog toga što su imale privilegij nekoliko puta na dan presvući se i preobuti one prašnjave sandale. I što će kod njih večeras gostovati Crvena jabuka! Eto,Stipanićanke nikada nisu imale tu sreću!
www.tomislavnews.com/Tekst i foto: Jakov Krišto
