ZARA
“Bože moj jidu li oni išta osim one jadne tjestenine! Uzimaju li meso ikad, kolju li išta?” , reče baba onako naglas da je unuka čuje.
“Ma ko to baba?”, upita unuka.
“Eno tamo oni” i pokaza(šaretom) prema susjedovoj kući.
“A kako ti znaš šta oni jidu kad nikad ne iđeš kod nji?”, upita unuka.
“Ako ne iđem, nisam slipa! Vidim svaki drugi dan onaj kombi dođe, a ona im nevista izleti i uzme smećkasti paket, a na njem bilim, velikim slovim piše ZARA. Pa Bože nisam luda!!”
“Ajde baba bona nije ti to tjestenina!
Nije Pasta Zara…to ti je odjeća, aljine za obući, a bude i obuće!”, kroz smijeh reče unuka.
“A zato ona nako leprca kroz dvorišće i smijulji se! A neš ti aljina i nje! Eno je ko cok!
Ko da aljinu navučeš na bure, nit se zna šta je sprid ni šta strag! Pa ja, a čovik neka mlatii i kopa!!”, podrugljivo reče baba .
“Ma daaaaj…baš si zločasta baba, da znaš! Šta joj fali, baš zgodna žena!”
“Pusti ti…zna baba, moli Boga!’
Svjesne ovog problema i stalne prismotre “nadzornih kamera” iz susjedstva, žene su doskočile i ovoj napasti. Većina konzumatorica ZARE su žene iz državne službe, pa su one lijepo počele naručivati dostavu na posao…daleko od pogleda susjedstva.
Kruže kombiji brze pošte oko Općine, Škola, Šumarije, Županije.
U uredima se isprobava roba, a onda se saziva konzilij žena da daju svoj sud.
“Ajme mila kako ti dobro stoji!”
“Draga savršeno ti pristaje ta boja!”
“Aaaa….predobro ti je, predobro… stvarno si moćna…baš ti stoji ova nova kolekcija”
To su otprilike komentari i nijedna neće reć da je na bež kaputu uočila veliku tamno-smeđu fleku, šav na hlačama koji ide ukrivo i rupicu na cvjetnoj haljini.
“Zara uživo” je nešto drugačija i puno stresnija za muškarce.
Mlađi muškarci, friško oženjeni, već u startu prave grešku hodajući za njom po trgovini.
Lagano se pomiče za njom kao u procesiji.
Prvo joj nisi mobitel, zatim torbu i na koncu kaput. Grašci znoja na njegovom čelu pokazuju svu agoniju kroz koju prolazi.
U želji da se što prije obavi kupnja, serijski radi graške. Prvo što mu pokaže on odmah ispali:
“Stvarno ti je super, kupi!”.
Ona: ” Upće mi nije super! Znaš da mi ova boja ne stoji i preusko mi je. Kužim te, ti bi samo da se riješiš i da idemo što prije, znam te”.
Ako kaže da joj ne stoji baš, onda će ona:
“Naravno, kad me i ne gledaš, već plaziš za tuđim ženama!”
Ako kaže “pa taaako”, ona će opet:
“Ma majke ti, jesi li to ti nešto ljut! Što si upće išao sa mnom, samo mi otežavaš!
Dakle, pravi odgovor ne postoji!
Zato je najbolje pustiti je da sama leti s kaputa na košulje, s haljina na hlače, sa sakoa na džempere….nježno kao pčela s cvijeta na cvijet oprašujući ih.
Odite na piće ispred ZARE i stopite se s ostalim “čekačima Godoa”.
Jedan odsutno promatra ostakljene liftove kako se penju i spuštaju mrzeći svakog od putnika i proklinjući Grubišića i dan kad je zakopao temelje ovog objekta.
Drugi pali cigaru za cigarom …ubija ga čekanje! Trza na svaki izlazak iz Zare…uzalud, nije njegova!
A onda napokon…stiže s vrećicama!
On ustaje, ali ga ona vraća…”neka još malo, samo da kupim šal u New Yorkeru…i majke ti je li to druga piva, pa stvarno, nismo ovde došli bacati pare!”, podviknu na njega, spusti vrećice na prazne stolice i odjuri u New Yorker.
Lice mu se zgrči, a zatim lijeva donja usna zatitra i blago se spusti kao da je doživio blaži moždani udar.
Gleda u strop, gleda dolje u Konzum i kao da je poželio baciti se “laste” dolje na one vinske boce i čokolade!
Pretjerujem, je l’ da?
Piše: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
