Bosna, uvjetno i Bosna i Hercegovina, je čudnovata priča. Neki će reći: tipično balkanska, puna zamki, napetosti, vica, ljubavi i tragedije. Bosnu nitko ne smatra idealnom zemljom, čak niti poželjnom za živjeti, a opet se svi za nju otimaju.
PIŠE: Vinko Vukadin/www.tomislavnews.com
Bosna je slična jedroj seoskoj curi, svi ismijavaju njezine debele noge, a skoro svi bi te noge željeli osjetiti oko bokova ili su ljubomorni jer im te noge otimaju misli njihovog najdražeg.
Bosna ima u sebi ogromnu nakupinu mističnoga, nepredviđenoga i lijepoga da se svaki čovjek osjeća privučen, a da ne zna čime. I tako stoljećima do dana današnjeg se bitka vodi za tu magičnu zemlju. Zemlja je to u kojoj ništa nije jasno, sve je moguće i svatko ju tumači na svoj način. Bosna je primjer različitosti, krvi, ljubavi, čežnje, jada i ljudskog bogatstva, ona je najbolji primjer kako je čovjek u stanju i najljepše razoriti samo da bi se dočepao onoga što će već sutra napustiti. Bosna je najbolji primjer za izučavanje svih dubina i nijansi ljudskog duha, od mržnje do ljubavi, od nevjere do bezrezervne odanosti, od prokletstva do blagoslova.
Bosna je zemlja u kojoj se povijest uči na osnovu mitova, vica, priče, laži, neshvaćene istine, grobova, krvi i rijetkih dokumenata koji se još rjeđe uzimaju u obzir. Bosna je zemlja u kojoj su ljudi ponosni na osvajače, nose tuđe, a hvale se da su vjerni svojemu. Bosna je zemlja u kojoj ljudi razruše ono što navodno vole. Bosna je zemlja koju žele zauzeti oni koji ju iz dna duše mrze, tako da joj i ime brišu sa seoskih puteljaka. Bosna je zemlja nastala osvajanjem i postala dio vječnog pokušaja osvajanja.
Osvajanje je utkano u krv te zemlje, isprepleteno je sa rječicama, potocima, rijekama, šumama, dolinama, poljanama i svakim zvukom koji dođe il’ s brda il’ s nekog tornja koji dokazuje da je konačno osvojena.
Bosna je zemlja u kojoj ne postoji ni o čemu suglasje, zemlja u kojoj svaki gradić postaje središte nečije kulture ili povijest, a to je sigurni poziv da te drugi razore. Bosna je zemlja u kojoj na starim zidinama uklesani stoje križevi kojima se dive oni koji križ ni smislit ne mogu. Bosna je zemlja u kojoj nevjernici u ime križa vode rat, dižu se novi tornjevi lažnog bogoštovlja koji svjedoče o povijesnoj prisutnosti osvajača, a razaraju se stoljetni grobovi da bi se povijesnim make upom prekrili ti tragovi koji ukazuju na daleku prošlost bez koje Bosna luta kao što luta izgubljena starica tražeći svoje sinove i kćeri, okružena mrakom ludila i beznađem staračkih dana. Bosna je zemlja u kojoj ljudi tvrde da je njihova, a istovremeno mrze one koji su, kako kažu, dio njihovog plemena.
Bosna je zemlja o kojoj je teško pisati jer ćeš sigurno nekoga uvrijediti. Bosna je zemlja koja onima bez kulture služi kao primjer nepismenosti i nekulture, iako ti isti ne znaju ni to da su i oni potekli možda baš iz neke bosanske doline. Bosna je zemlja koja je dala mnoge velikane, ali je od silnog davanja ostala sama kao nekad lijepa seoska djevojka koja se danas hvali da je na njezinim grudima mnogi mladić upoznao ljepotu života.
Bosna je žena odjevena u crveni plašt satkan od krvi onih koji ju navodno vole i spremni su za nju poubijati sve one koji ju isto tako vole. Bosna je zemlja u kojoj je najveći stranac onaj koji ju stvarno voli i onaj koji joj je oduvijek bio vjeran.
Taj koji Bosnu voli, zbog nje i zbog kolijevke u kojoj su odrastali njegovi preci, taj je danas proklet jer upozorava da Bosnu ne treba voljeti zbog prostora, ni zbog osvajačkog poriva, ne treba ju voljeti zbog loše savjesti i zbog vlastite pohlepe.
Bosnu treba voljeti jer je ona Bosna. I zato će uvijek u toj Bosni postojati barem troje ljudi, barem jedna Fazlagića kula, teći će barem jedna mala Lašva, koja će svojom ljubavlju i napredovanjem uništavati sve prokletstvo i svu mržnju, jer u središtu Bosne je srce i ljubav.
