Finski roditelji, kao i svi ostali na svijetu, vole svoju djecu, ali im tu ljubav ne pokazuju kroz kupovinu skupih stvari, bez smisla i svrhe.
Iako su Finci mnogo bogatija nacija od svih na Balkanu, djecu u školu ne šalju u mondenskoj garderobi, u kojoj se ne smiju igrati, jer je mogu iscijepati ili isprljati, u kojoj ne mogu trčati po dvorištu, prevrtati se po travi, već je odjeća komotna, skromna i prilagođena djeci.
Finci se ne vole razbacivati, pa djeca u tom periodu često dobivaju polovnu odjeću, jer je brzo prerastu, a i zato što se djeca tada mnogo igraju, druže u prirodi, i najbitnije je da je odjeća takva da ih ne sputava. “Second hand” prodavnice su pravi izbor i tu se kupuje dosta toga, naravno ne i obuća.
Do prvih malih matura, djeci se ne kupuju ili bar veoma rijetko, nove i skupe stvari i nitko zbog toga ne pravi pitanje. To je tako normalno.
Danas je, izgleda, postalo pravilo da se siromašne nacije utrkuju tko će kupiti skuplju odjeću, dok su Finci naprosto operirani od toga, bar ne u periodu kada to nema smisla. Iako u Finskoj roditelji nemaju nikakve izdatke oko školovanja djece, ekskurzija, užine, jer sve to plaća država, oni se ne rasipaju novcem i veoma su racionalni. Djeca i u najmlađem školskom uzrastu ostaju sama kod kuće, idu sama ili s prijateljima u školu i generalno, mnogo su samostalnija od djece kod nas.
Finci od malena uče djecu da obavljaju razne poslove u kući, u skladu s njihovim psihofizičkim mogućnostima i tu nema kompromisa. Djeca u Finskoj zbog toga rad u kući ne doživljavaju kao neki teret, već kao normalno odrastanje, nešto normalno i podrazumijevano. Finska je država kojoj su znanje i rad veoma bitni, pa je zato u osnovnim školama zanatstvo obvezan predmet od prvog razreda, a od sedmog do devetog razreda i predmet domaćinstvo, gdje uče kuhanje, serviranje, financije u domaćinstvu, zdravlje u ishrani. Djeca uče tijekom školovanja plesti, krojiti, šivaju, rade s drvetom, obavljaju sitnije popravke u kući, peglaju.
OBRAZOVANJE
Finski obrazovni sustav nam često djeluje paradoksalan jer krši mnoga pravila koja mi uzimamo zdravo za gotovo. Djeca u Finskoj u školu ne kreću prije sedme godine. Imaju više raspusta, kraću nastavu i manje domaćih zadataka od ostalih industrijaliziranih nacija. Ne postoje programi za nadarene, gotovo da nema privatnih škola, a nema ni standardiziranih testova na državnom nivou.
Ipak, tijekom protekle decenije, Finska je po uspjehu svojih učenika konstantno na samom vrhu prema Programu za međunarodno testiranje učenika (PISA). Inače, PISA je standardizirani test koji rade 15-godišnjaci u 65 država i teritorija širom svijeta.
Finski đaci nisu uvijek bili među najboljima. Finska je iznova gradila svoj odlični, efikasni i ravnopravni obrazovni sustav tijekom nekoliko decenija, a koncept kojim se vodila gotovo svaka obrazovna reforma bio je jednakost. Finski paradoks je u tome što fokusiranjem na jednakost za sve, Finska uspijeva razvijati individualni potencijal svakog djeteta.
Što možemo naučiti od Finske?
U Finskoj se često može čuti izreka: “Ne možemo sebi priuštiti da protraćimo nijedan mozak.” Djeca se smatraju jednim od najvrjednijih resursa Finske. Ulažete mnogo u osiguravanje osnovnih resursa, tako da sva djeca mogu napredovati.
Kako ove ideje podupiru vaš obrazovni sustav? „Nekada smo imali sistem koji nije bio zaista ravnopravan. Moji roditelji nikada nisu imali pravu mogućnost studiranja ili steći visoko obrazovanje. Tijekom 1960-ih godina smo odlučili pružati besplatno kvalitetno obrazovanje za sve. Čak su i fakulteti besplatni. Ravnopravnost znači da podržavamo svakoga i nećemo protraćiti ničije vještine. Mi ne znamo u što će izrasti naša djeca – ne možemo znati hoće li jedan prvašić postati slavni kompozitor ili znanstvenik. Bez obzira na spol, porijeklo, društveno-ekonomski status, svatko treba dobiti jednaku šansu da najbolje iskoristi svoje vještine. To je važno zato što mi radimo na razvoju potencijala ukupnog ljudskog kapitala u Finskoj. Iako nemamo naftu ili minerale ili neke druge prirodne resurse, mi mislimo da je ljudski kapital također vrijedan resurs.“
Da, oni definitivno vjeruju da su za mlade ljude jednako važne rukotvorine, kuhanje, kreativna zanimanja i sport. Vjeruju da mladi tako imaju više koristi od vještina koje uče u školi.
Ne mislite li da im to oduzima vrijeme od naučnih predmeta? „Naučni predmeti nisu sve što je djeci potrebno. Djeci je potrebno mnogo više. Škola bi trebalo biti mjesto gdje učimo djecu smislu života; gdje djeca uče da su nam potrebna; gdje se mogu naučiti zajedništvu. Također mislimo da je škola jednako važna za stjecanje dobre predstave o samima sebi, snažnog senzibiliteta prema osjećanjima drugih ljudi… i razumijevanja važnosti brige o drugima. Mi definitivno želimo da sve to inkorporiramo u obrazovanje“, kaže ministar prosvjete Finske, piše Senzor.ba
www.tomislavnews.com
