U zbirci Muzeja franjevačkog samostana na Humcu, utemeljenog prije 150 godina, možete pogledati materijalne tragove burne povijesti jednoga grada. U pisanim dokumentima grad se prvi put spominje 1444. godine pod imenom Lubusa.
Muzej, inače najstariji u Bosni i Hercegovini, utemeljili su svećenici franjevačkog reda. Oni o njemu vode brigu. Sigurno je da neće doživjeti sudbinu državnih muzeja koji žive sami, prepušteni sarajevskoj zimi, zubu nevremena i neizvjesnoj sudbini.
Povijest nam svjedoči da svećenici franjevačkog reda stoljećima grade, dograđuju, pregrađuju, popravljaju i u nasljeđe ostavljaju duboke tragove nacionalnog i kulturnog identiteta. Fra Didak do fra Didaka! U njihovim rukama i pod njihovom upravom nikada ništa nije propalo.
Naprotiv!
Kada površan poznavatelj povijesti prošeta muzejom, vidjet će da je ljubuški kraj od pamtivijeka naseljen. Obilje vode, višak sunčanih sati i dnevne svjetlosti, bogatstvo flore i faune, mediteranska klima i blizina Jadranskog mora rajske su pretpostavke za komforniji život.
Istina, u nekim prijelomnim vremenima prirodne ljepote znale su cijelom kraju donijeti ozbiljne teškoće. Ljepota zna biti pogubna pa se u narodu može čuti prispodoba: Bolje je biti malo slijep, nego previše lijep.
U planovima velikih imperija, u glavama njihovih kraljeva, careva, sultana, u posljednje vrijeme i vojvoda od istoka, Ljubuški je svakom od njih bio zanimljiv osvajački pothvat. Onima koji su napadali s istoka i sjevera pred očima je bilo plavetnilo Jadranskog mora, a oni drugi koji su nadirali s juga i zapada tražili su putove prema novim prostranstvima, novim tržištima i kolonijama. Mamile su ih bujne šume, čiste rijeke, a još više nalazišta zlata i drugih plemenitih metala.
Na strateškom putu koji je vodio iz Solina prema Naroni, današnjem Vidu, u blizini franjevačke crkve na Humcu pronađen je rimski vojni kompleks s kupalištem i saunama koje su zagrijavane podzemnim sustavom. Koncem desetog ili početkom jedanaestog stoljeća nastala je glasovita Humačka ploča, četverokutna površina pisana bosančicom – bosanskom ćirilicom i natpisom u kamenu “U ime Oca, Sina i Duha Svetoga”.
Prema tumačenju prof. Marka Vege, najboljeg poznavatelja bosanske povijesti, ovaj najstariji pisani trag svjedoči o gradnji crkve sv. Mihovila. Nekoliko stoljeća kasnije, najvjerojatnije sredinom četrnaestog stoljeća, na vrhu brda Buturovica podignuta je velebna kula koja se veže uz ime hercega Stjepana. S ove kule mogli su se uočiti pokreti nepozvanih, opasnih “gostiju” i navrijeme, kroz uredno raspoređene puškarnice, pripremiti obrana od osvajačkih i pljačkaških nauma.
Nakon pada Počitelja Ljubuški je 1472. došao pod upravu osmanske vlasti, a ubrzo postao je i sjedište turskog kadije. Prema povijesnim podacima, Nesul aga Vučjaković 1558. godine izgradio je džamiju kao prvi znak osmanske prisutnosti. Bio je to i nagovještaj velikih društvenih promjena. Pod novom i surovom tuđinskom upravom Ljubuški je živio i preživljavao punih 400 godina. Ova stoljeća, osim bolnih sjećanja stanovništva, nisu ostavila spomenike povijesnog značenja.
Berlinski kongres 1878. godine donio je ljubuškom kraju novo vrijeme, novu upravu i gospodarski procvat. Impresivni su podaci o melioraciji ljubuškog polja, navodnjavanju, gradnji mostova i cesta, uzgoju novih kultura i podizanju vinogradarstva. Osim savršenog ustroja administrativne uprave, zemljišnih knjiga i katastra, razdoblje Austro-Ugarske Monarhije nije ostavilo spomenike povijesne vrijednosti. Sve je bilo podređeno stvaranju pretpostavki za što jednostavnije izvlačenje prirodnih bogatstava za potrebe Monarhije i njezine prijestolnice – Beča.
Vrijeme Kraljevine SHS obilježeno je masovnim iseljavanjem; u prvo vrijeme prema dalekim prekooceanskim zemljama, a potom češće i više prema razvijenim zemljama zapadne Europe: Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj.
U posljednjoj Jugoslaviji grad i kraj živjeli su pod teretom hipoteke neprijateljskog kraja. Novi poredak nije imao milosti. Vlast jednog čovjeka i jedne partije bila je zakon. Istini tu nije bilo mjesto. Pravdi još manje! Iz lokalnog miljea regrutirano je nekoliko visokih časnika Službe državne sigurnosti koji su pratili svaki pokret i svakog čovjeka. Evo jednog klasičnog primjera.
U Ljubuškom, na predjelu zvanom Babovac, podignut je suvremeni nogometni stadion. Drugi u Hercegovini. Na proslavu je pozvan zagrebački Dinamo, sjećaju se Gojko Medić, Emil Bunoza i Ante – Braco Šoše, hodajući ljubuški spomenici, i pripovijedaju:
“Po Hercegovini smo razaslali plakate i navijestili gostovanje slavnog zagrebačkog kluba. Od sportskog uzbuđenja sve je bilo na nogama.
U malom Ljubuškom veliki Dinamo!
Tri dana prije utakmice iz Gruda došao je partijski bos, plećat čovjek, krupne glave, plitke pameti, ledenog, prodornog i prijetećeg pogleda, zajapuren kao da se priprema smak svijeta. Po licu mu iskočile crvenkaste pjege, svakog časa maramicom briše znoj, nadimlje se i zahtijeva da se utakmica otkaže.
Pitamo ga zašto.
Dinamo od Ljubuškog do Mostara, od Imotskog do Metkovića, ima svoju publiku. I on to zna. ‘Ne, ne može! To je ustaški klub!’, bio je uporan partijski zanesenjak. Nismo popustili ucjeni, jednoumlju i ludosti. Goste smo smjestili u hotel. Ni to nekima nije bilo po političkoj volji. Za vrijeme utakmice i svečanosti otvorenja stadiona u hotelu je isključeno grijanje…
Zima je i hladno je!
Nitko ne zna tko je grijanje isključio.
Nitko ne zna tko bi ga mogao uključiti.
Atmosfera je bila mučna, ponižavajuća.
Intervenirao je Vlatko Marković, slavni nogometaš i tadašnji trener, dijete Bosne. Sve mu je bilo jasno… Pokupio je nogometaše i njihovu pratnju i odveo ih u Čapljinu, u hotel Mogorjelo…”
Ljubuški je rasadnik pametnih, radinih i ponosnih ljudi.
Unatoč daytonskim zavrzlamama i sarajevskim marifetlucima, Ljubuški živi svoje novo vrijeme. Suvremena autocesta rastvorila je slapove Kravica i Koćuše kao stranice najljepše knjige. Bogata kulturna baština, izvrsna cestovna mreža, blizina Makarske rivijere i susjedstvo s međugorskim svetištem ovom kraju navijestili su bolja, pravednija, mirnija i sretnija vremena.
Prije nekoliko godina u Mostaru, u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, zadržao sam se u ugodnom razgovoru sa Stjepanom Skokom, glasovitim kiparom i dekanom Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. S pokrićem mnogi govore da je to naš Ivan Meštrović. Dok smo ruke čvrsto držali u pozdravu, kroz glavu mi prođoše njegova umjetnička djela, posebno velebna “Domagojeva lađa”, veliko kiparsko ostvarenje.
Nakon uobičajenih pitanja, naš razgovor poprimio je zanimljiv tijek.
“Nekoliko mojih sugrađana i prijatelja”, priča profesor, dekan i kipar Stjepan Skoko, “utemeljilo je udrugu koja ima zanimljiv projekt. Neće biti lako, ali ga žele ostvariti. Voljan sam im pomoći i učiniti sve što budem mogao. Poslušajte me i posavjetujte nas! Ne treba nam odvjetnička pomoć. Sve je urađeno u skladu sa zakonima naše zemlje.
Prema službenim podacima, u Drugom svjetskom ratu i poraću na području općine Ljubuški 758 mladih žena, nijedna starija od tridesetak godina, ostalo je bez muževa, a 2227 malodobne djece bez očeva. Dr. Ante Milas, začetnik ideje, ima bolno sjećanje na sudbinu svoje majke. S osmero maloljetne djece ostala je sama. Jedno drugom do uha, kako se u narodu može čuti. Eto, djeca tih očeva, uglavnom pogubljenih nakon II. svjetskog rata, žele podići spomenik i zahvaliti majkama, istinskim heroinama druge polovine prošlog stoljeća…”
Dok je kipar Skoko razlistavao skice i planove, sjetih se priče o jednoj širokobriješkoj obitelji i jednoj ženi, istinskoj heroini.
“Pričajte!”, kaže velemajstor skice i dlijeta.
Dr. Ivana, zagrebačka liječnica, sjedi u mom uredu i priča kako je njezina majka, do grla zakopčana od tuge, boli i nesreće, ostala sama. Sama sa sedmoro maloljetne djece.
“Napornim radom”, sa sjetom u glasu nastavlja dr. Ivana, “majka nam je omogućila školovanje i studiranje u Zagrebu. Svi smo diplomirali na fakultetima koje smo odabrali…”
Zamislite, samohrana majka, sedmoro malodobne djece i toliko akademski obrazovanih ljudi, to je scenarij i za uzbudljiv cjelovečernji film.
“Gledam vizure spomenika. Gledam majku kako ponosno stoji, a oko nje troje malodobne djece. Jedno je u naručju. Drugo odraslije stoji uz majku s pogledom upravljenim prema nebu i Bogu, a ono treće sjedi s knjigom u ruci, kao da navješćuje uskrsnuće svih zajedno. Bit će to spomenik nad svim spomenicima”, rekoh mu.
U subotu, 15. veljače, po lijepom i sunčanom vremenu, kao da je zima već minula, u središtu grada okupilo se mnoštvo svijeta. Kada su s crkve svete Katarine utihnula podnevna zvona, mlada žena ugodne vanjštine, prigodno odjevena, navijestila je početak svečanosti otkrivanja Spomenika majci.
Redali su se prigodni govori. Svi su bili odmjereni i brižno pripremljeni.
Uzvišeni!
Gradonačelnik Nevenko Barbarić, predsjednik Udruge potomaka udovica Drugog svjetskog rata i poraća Tomislav Dugandžić, Ivan Vukoja – intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Na koncu svoj blagoslov uputio je apostolski nuncij Luigi Pezzuto. Spomenik je otkrio dr. Dragan Čović, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora.
Autor velebnog umjetničkog djela, kipar Stjepan Skoko, suznih očiju progovorio je o ostvarenju svoga sna. Progovorio je o Spomeniku majci u rodnom Ljubuškom i vrhuncu svoje blistave kiparske karijere.
Ako vas putovi navedu u Ljubuški, zastanite.
Razgledajte Spomenik majci, zapalite svijeću, ostavite cvijet.
Ovoj kolumni pristoji pjesma nobelovca Ive Andrića.
“Gospode, koji si nad svjetovima, vladaš i znaš,
pogledaj, molimo te, i na ovu zemlju, i na nas
koji smo iz njenog tla nikli i njen kruh jedemo,
daj nam ono zašto te, i dan i noć, svako na svoj
način, molimo,
usadi nam mir u srce u slogu u gradove,
dosta nam je ratničke vatre, mirnog
smo kruha željni, Gospode”.
www.tomislavnews.com/Tekst: Josip Muselimović
