U povratku iz Livna vozim se Duvanjskim poljem. Vrućina je nesnosna.
– U Posušju ću predahnuti – sebi govorim. Posjetit ću fra Milana Lončara, glasovitog svećenika franjevačkoga reda, i s njim, kao i uvijek, ugodno razgovarati. O svemu. O obnovi stare i gradnji nove crkve, o podizanju franjevačkoga muzeja “U kući Oca mojega”, o gospodarstvu, urbanizmu, Posuškom kulturnom ljetu, Posuškim kamendanima, novome nogometnom prvoligašu i prosperitetnom natalitetu. O političkim neprilikama – nećemo! Nema smisla. U tom osinjaku teško se snaći. Uvijek je onako kako drugi, jači i moćniji odluči. Ugodno je živjeti u kraju i s ljudima koji njeguju kulturu sjećanja.
PIŠE: Josip Muselimović
Koncem lipnja u Livnu sam zatekao dvodnevni znanstveni simpozij koji je posvećen dr. fra Mihovilu Sučiću (1820. – 1865.). Livnjak, fra Mihovil, završio je teologiju u Veneciji, a Medicinski fakultet u Padovi. Ubraja se među prve liječnike – kirurge u Bosni i Hercegovini. S razlogom i pokrićem, Livnjaci su ponosni na svog fra Mihovila, svećenika i liječnika. Dugo je fra Mihovil liječio njihove duše i njihova tijela.
I Posušje se počelo pripremati na najvišoj društvenoj, duhovnoj i pjesničkoj razini obilježiti dvije stotine godina od rođenja znamenitog fra Grge Martića, svećenika franjevačkoga reda, pjesnika, diplomata i poliglota. Fra Grgo je govorio francuski, njemački, talijanski, turski, poljski, razumio je još nekoliko svjetskih jezika. Rođen je u Rastovači, prigradskom posuškom naselju. Bilo je to na dan 22. siječnja 1822. godine. Jubilej je predviđen za dolazeću 2022. godinu. O fra Grgi Martiću nobelovac Ivo Andrić piše: “Njegov razum bio je jak, a praktični smisao velik i gotovo nepogrešiv. Bio je Hercegovac, a Hercegovina, naročito južna i jugoistočna, ima, po pravilu, dobar soj ljudi. To je zemlja s puno kamena, a malo svega ostalog. Ali to malo, s vodom i zrakom, daje zdrave, ponosne i razumne ljude.”
Na pedesetom kilometru od Mostara i sedamdesetom od Makarske i njezine Rivijere, na nadmorskoj visini od pet stotina do tisuću metara, jugozapadno od planine Radovnja, s Parkom prirode Blidinje, Virskim poljem i Rakitnom, smjestio se drevni posuški kraj. Riječ “posušje” hrvatskog je korijena i predstavlja suh te bezvodan kraj. U Posušju danas ima vode! Ima svega! Posuški kraj graniči i naslanja se na Republiku Hrvatsku. U svemu dijeli njezino mediteransko ozračje, povijest, kulturu, tradiciju i političku sudbinu. Današnje administrativno, gospodarsko, kulturno i duhovno središte, kao malo koje mjesto u zemlji, napravilo je veliki civilizacijski iskorak. Posušje je postalo čuđenje u svijetu. U gospodarskom smislu primakla mu se Gračanica. Zbog blizine Dubrovnika i njegove rivijere, u stanogradnji približilo mu se Trebinje. O vremenu osmanske i austrougarske uprave i nepravde napisane su povijesne knjige i romani, skladane opere, operete i moćna poezija. “Mi kukamo i plačemo nad ovom nepravdom. Naš plač do neba se čuje. Ali Vi nas ne čujete ili za nas ne hajete. Je li pravo, preuzvišeni gospodine ministre, da hercegovačka sirotinja po suncu i mjesecu, po kiši i vjetru, radi poput robova, a da za to ne dobije ni najprostijeg crnog kruha”, piše austrougarskoj Vladi fra Didak Buntić, karizmatski svećenik franjevačkoga reda (1871. – 1922.).
Čovjek zapadne Hercegovine sabran je i sposoban posvetiti se svakom poslu. Ako ste nekada promatrali posuškog težaka ili klesara kako u polju radi, kako kamen kleše i zidove podiže, svatko mora vidjeti da njegova misao ne luta i da njegove ruke ne oklijevaju. On ne misli na znoj koji ga oblijeva, nego na konačan cilj i na plod kojim će svoju obitelj prehraniti. On je pripravan raditi na svom ili tuđem imanju kako bi za brojnu obitelj osigurao komad kruha i najjednostavniju odjeću. Teško je u nekom drugom mjestu u Bosni ili Posavini vidjeti čovjeka koji se na sličan način saživi sa svojim poslom i svojim poslanjem. U zapadnoj Hercegovini ljudi rade danju i noću, po suncu i mjesecu, pripravni su uhvatiti se ukoštac sa žegom, burom i svakom vremenskom nepogodom. Kad prvi pijetli zapjevaju i zoru najave, Hercegovac je pripravan ustati i svome se poslanju posvetiti. Vratimo se pola stoljeća unatrag. U to vrijeme kada bi putnik i namjernik iz Mostara, Imotskog ili Livna došao u Posušje, imao je samo jednu cestu. Uz nju, s lijeve i desne strane, bilo je nekoliko naizgled neobičnih zgrada i malih razbacanih kuća. Na vrhu ceste, na samom raskrižju, bila je jedna malo veća kuća koja je sama sebi tepala i nazvala se hotelom. Javnoga prijevoza i taksi-službe u zapadnoj Hercegovini nije bilo. Kraj s hipotekom neprijateljskoga bio je gurnut na marginu društvenog progresa druge polovine dvadesetog stoljeća. Posušje je živjelo sudbinu proskribirane zapadne Hercegovine. Od države ništa nisu dobivali osim nerazumnih nameta i poreza, zatiranja i mostarske Ćelovine, zatvora. Prije pola stoljeća Posušje se počelo lagano otvarati. Ljudi su odlazili na privremeni rad u Njemačku, u nešto bližu Austriju, a s vremenom – u Ameriku i Australiju. Mladi su ljudi odlazili na školovanje u Mostar i Široki Brijeg, a oni najbolji – na splitsko i zagrebačko Sveučilište. Danas je Posušje pitomo mjesto – mali grad s modernim prometnicama, urbanim kućama, vilama s bazenima, suvremenim restoranima, kafićima, odvjetničkim i notarskim uredima. A prije svega, s niskom moćnih privatnih poduzeća. U putopisnoj reportaži glasoviti novinar Goran Milić pripovijeda kako je obišao cijeli svijet – Europu, Ameriku, jednu i drugu, Aziju, Afriku i Australiju, ali da ni na jednom mjestu nije vidio takav gospodarski iskorak i takvu poduzetničku snagu kao u trokutu Posušje – Široki Brijeg – Grude. Kada čovjek čuje ovu istinu, mora se upitati, baš onako kako se u trenucima najvišeg sportskog ushita, pitao legendarni sportski komentator Mladen Delić: – Ljudi moji, je li to moguće?! Moguće je! Unatoč svemu, moguće je! E, da ovaj kraj i ovi vrijedni i čestiti ljudi imaju svoj bankarski sustav i stabilan politički okvir, gdje bi tu bio kraj.
Parkirao sam u dvorištu stare posuške crkve. Dočekao me je fra Milan. Visok kao jela iz blidinjske Masne Luke, ponosno nosi svoje ime i svoja desetljeća. Koncem lipnja 2020. godine proslavio je zlatnu misu i pedeset godina svećeničkoga zvanja. Pozvao me na trenutak okrepe i razgledavanje franjevačkoga muzeja “U domu Oca mojega”. I tu mi nešto nije jasno. Turističke agencije, jedna i svaka po redu, pozivaju putnike i namjernike da posjete ovo, da posjete ono, ali nisam čuo ni pročitao da netko zove: – Dođite i vidite posuški franjevački muzej. Jer tamo se može vidjeti ono što se ne može naći na nekom drugom mjestu, u nekom drugom muzeju…
Prošle ste godine proslavili 75. rođendan i pola stoljeća svećeničkoga poziva. U čemu je tajna vašeg izgleda, radnog elana i zanosa?
– Posušaci žive i bore se kako najbolje znaju i umiju. Bogu se mole i skladno obnavljaju staru, podižu novu velebnu crkvu i franjevački muzej. U mom Posušju žive vrijedni, čestiti, plemeniti ljudi. Pravi vjernici i domoljubi. Nema tu iznimke. Po mnogočemu, Posušaci su iznimka. Za Uskrs ove godine krstio sam jedanaestero djece. U cijelom svijetu Posušje slovi kao najvitalnija župna i lokalna zajednica. Studirali ste u Njemačkoj, putovali svijetom i svoja saznanja vratili u rodni kraj. – Za vrijeme studija odgajali su me najbolji teolozi. Među njima bio je Sveti Otac Benedikt XVI. Jedno vrijeme bio sam svećenik u Mostaru. Kada se odlučivalo o tome tko će poći na neku župu, ja sam molio da me upute u moje Posušje. Upamtio sam staru pučku pjesmu: “Nema raja bez rodnoga kraja, ni miline bez Hercegovine”. Uza sve, osjećao sam potrebu još koju godinu služiti svome kraju i svom narodu. I odužiti mu se! Inače, u pisanim dokumentima Splitske biskupije Posušje se prvi put spominje 1379. godine.
Zanimljiva je povijest vaše obitelji. Osobito kada se ona promatra kroz neka davna, uglavnom ovom kraju nesklona vremena…
– Zanimljiva je utoliko što su moja dvojica stričeva bila svećenici franjevačkoga reda. Stric fra Umberto umro je prije sedamnaest godina. Strica fra Slobodana, ni kriva ni dužna, u Ljubuškom su 1945. godine ubili partizani. Moj brat, liječnik, dr. Berislav umro je u Zagrebu 2009. godine. U našem razgovoru, fra Milane, stekao sam dojam kako posebnu pozornost posvećujete franjevačkom muzeju “U kući Oca mojega”… – Svaki muzej svojevrsno je ogledalo i svjedočanstvo povijesti i kulture jednog naroda. Prema povijesnim knjigama i zapisima, svećenici franjevačkoga reda, na ovaj ili onaj način, u dodiru su s Hercegovinom zamalo tisuću godina. Kongregacija za širenje vjere održala je sastanak baš ovdje, u Posušju, i ishodila odobrenje da se sagradi samostan i započne proces stvaranja Hercegovačke franjevačke provincije. Župa u Posušju osnovana je prije tri stoljeća. Kako bismo sačuvali bogato kulturno i povijesno nasljeđe, utemeljili smo franjevački muzej “U kući Oca mojega”. Bilo je to 2007. godine. Takvo je poslanje svakoga muzeja – od najstarijih antičkih vremena do dana današnjeg. Ovdje želim podsjetiti da su braća franjevci davne 1884. godine utemeljila muzej na Humcu – Ljubuški i da je to najstariji muzej u Bosni i Hercegovini. Četiri godine stariji je od Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
– Stara crkva sagrađena je za vrijeme župnika fra Filipa Čuture, u vremenu od 1872. do 1880. godine. Muzej je građen od kamenih blokova i pravo je remek-djelo posuških majstora. Kako klesara tako i zidara. Muzej je dug 20,75 i širok osam metara. Podijeljen je u pet prostorija u kojima je uredno raspoređena kultura posuškoga kraja s konca devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Etnografske, sakralne, arheološke i numizmatičke zbirke ovog muzeja zovu u posjet. Što biste, kao posebnu vrijednost muzeja, željeli predstaviti znanstvenoj, kulturnoj i inoj javnosti? – U etnografskoj su zbirci izložene dvije stotine raznih predmeta koji zorno svjedoče o tome kako su se obavljali poslovi na selu, kako su se ljudi odijevali, zabavljali i kako su živjeli. Sakralna zbirka ima nekoliko tematskih cjelina: crkveno ruho i posuđe, svijećnjaci, raspela, liturgijske knjige. Misal iz 1827. godine najvrjedniji je eksponat. Arheološka zbirka predstavlja ostatke različitih civilizacija i različitih vremena. Numizmatička zbirka ima različite novčiće, od sredine trećeg stoljeća prije Krista do današnjih dana. U muzejskom depou nalazi se sve ono što će jednog dana biti predstavljeno znanstvenoj i kulturnoj javnosti. Posušje je neiscrpno rodilište obdarenih ljudi, pravih intelektualnih veličina.
Ljudi iz marginaliziranog kraja, opterećenog hipotekom neprijateljstva, stasali su do nevjerojatnih veličina. Kako se to može objasniti?
– I sami ste naveli kako Ivo Andrić piše da je ovo kraj koji daje poseban soj ljudi. To je zaista tako. Dovoljno je sjetiti se duhovnog gorostasa, pisca i pjesnika fra Petra Bakule (1816. – 1873.), diplomata, pjesnika i poliglota fra Grge Martića (1822. – 1905.) te duhovnika i graditelja fra Pave Šimovića (1877. – 1947.). Uz moju malenkost, posuški živući svećenički red predvode fra Ivan Sesar, fra Mario Knezović, fra Vlado Lončar. Sveučilišni profesori, diplomati i dekani zagrebačkih fakulteta: Milan Ramljak, Vlado Petric, Vlado Jukić, Branko Bakula, Dubravko Barišić, Jadranko Barišić, Ante Barišić, Iva Tolić…, dali su nemjerljivi doprinos hrvatskoj znanosti. U nisku posuških dragulja svakako treba uvrstiti književnike Ićana Ramljaka, Slavu Antina Bagu, Radicu Leko. Stanislava Bašića i trolist vrhovnih sudaca – Antu Ramljaka, Petra Jukića i Danku Vučinu. Slikari, kipari, glumci i umjetnici pravi su ukras Posušja. Zaista, Posušje je neiscrpna riznica obdarenih intelektualnih veličina i vrijednih ljudi.
Ono po čemu je Posušje čuđenje u svijetu jest niska velikih i uspješnih gospodarstvenika. Bez stabilnog političkog okvira i svoje razvojne banke, Posušaci uspijevaju. Kako, fra Milane? Vi ste njihov duhovni predvodnik.
– I to se mnogi pitaju. Posuški poslovni ljudi ne bave se sadnjom krumpira, zelja i kupusa. Oni, inovativnim idejama, osvajaju i najdalja svjetska tržišta. Prema mojim saznanjima i evidencijama, u Posušju djeluje pedesetak velikih poduzeća. Sva su složna i djeluju kao poslovna obitelj. Tržište je nestabilan pojam i prostor. Ako jednom poduzetniku nešto “zapne”, tu su drugi da ga podrže i pomognu mu. Ja sam njihov poslovni duhovnik. Djelujemo složno, odgovorno, bratski. Tako se može najviše, najdalje i najšire.
Moj dojam je da su Posušaci, na poseban način, vezani uz svoj kraj. I oni najuspješniji, oni koji imaju sve, vraćaju se rodnom kraju i tu ostavljaju trag.
– Da, tako je. Znanstvenik i poduzetnik dr. Ciril Zovko u Zagrebu je sagradio centar Importanne. Nadomak zagrebačkog glavnog trga podigao je poslovni neboder Galeriju. U Dubrovniku je sagradio pet luksuznih hotela. Svaki s pet zvjezdica. To je čovjek koji ima sve, ali on se najradije vraća u Vinjane, u svoju rodnu kuću, među stare prijatelje, mještane i poznanike. Prije dvije godine bili smo zajedno na proslavi kod Mire Petrica. Vidjeli ste kako je obnovio svoju obiteljsku kuću i pretvorio je u dvorac. U vrtu je postavio kip Judite. Kamenu gromadu veličine deset puta deset metara na Braču je, dan i noć, klesao kipar Joakim Gregov.
S posuškim poduzetnicima svijetom putujete…
– Tako je. U dva navrata bili smo na turneji po Svetoj Zemlji. Tamo smo uspjeli postaviti ploču posuških poduzetnika. Nije to jednostavna stvar. Nije to ni mali uspjeh. U Rimu, u Zavodu svetog Jeronima, opremili smo posušku sobu. U Svetoj Zemlji i Vječnom Gradu postoje znamenja posuških poduzetnika.
Ova priča mogla bi imati i svoje nastavke. U ovih nekoliko redaka nastojao sam predstaviti fra Milana Lončara, duhovnika i agilnog svećenika franjevačkoga reda i posuškoga kraja.
www.tomislavnews.com
