No, lako je moguće da naš posjet bude jedan od posljednjih susreta ovog hercegovačko-zagrebačkog poduzetnika s novinarima prije velikog povratka u Hrvatsku!
Nismo ja i kolega fotoreporter Branimir Boban ni prva ekipa iz “Slobodne” u Grabovici, a ni prvi novinari uopće koji su se zaputili u “eco-selo” iznad Buškog jezera, k Jozi Ćurkoviću, poduzetniku kojeg većina čitatelja “Slobodne” zna po slučaju “Salonit”.
Naime, upravo je zbog “Salonita” protiv Ćurkovića splitsko Županijsko odvjetništvo još 2005. podiglo optužnicu kojim ga tereti da je, zajedno s još nekoliko osoba, oštetio tu vranjičku tvrtku za 100 milijuna kuna, zbog čega se odlučio skloniti u rodnu Grabovicu nedaleko od TomislavGrada, postavši tako jedan od najpoznatijih bjegunaca od hrvatskog pravosuđa.
No, lako je moguće da naš posjet bude jedan od posljednjih susreta ovog hercegovačko-zagrebačkog poduzetnika s novinarima prije velikog povratka u Hrvatsku! Kad je posljednji put bio u Hrvatskoj imao je 49 godina, ali otad je prošlo čitavo desetljeće. “Naravno da ne odustajem od ‘Salonita’. Vjerujem da će mi još ove, a najkasnije iduće godine, biti gotov sud u Splitu i da ću dokazati da nisam namjerno oštetio svoju vlastito poduzeće”, kaže Ćurković.
Taman nekako istodobno, otkriva nam, trebala bi biti gotova i kapelica na najvišoj točki “eco-sela”. “Zavitova sam se svetom Anti da ću napravit tu kapelicu i, evo, gradi se.. Imat će križ od 22,5 metara. Unutra će stajati natpis ‘Istinom i ljubavlju kroz život’ ili samo ‘Istinom kroz život’, još ćemo vidit. I onda ću pozvat sve koji su me proganjali, sve koji su me pokušavali reketarit i uništit, barem one koje nije pozatvaralo i koji nisu ‘prosvirali’ u međuvremenu”…
– Pozvat ćete svoje neprijatelje? – ostali smo zatečeni.
– Upravo tako! I oprostit ću im sve. Da se razumijemo, deset godina nije malo, ali ne izigravam ja neku žrtvu. Želim pokazat da samo ljubav može promijeniti svijet. U meni nema mržnje. Spreman sam svima sve oprostit kad mi se napokon omogući povratak u “Salonit”, u što vjerujem – kaže Ćurković dok nas vodi kroz imanje na gotovo 30 tisuća kvadratnih metara površine.
Došli smo u zvizdan radnog dana, zatekli smo u “eco-selu” manje od deset posjetitelja, ali Jozo se ne žali na posjet. “Zimi zapošljavamo oko 30 ljudi, onda ovako u proljeće 50, a ljeti i 70. Cilu godinu smo otvoreni. Zato i gradimo nove apartmane jer ih sad imamo samo četiri. Ostale goste upućujemo u Livno, Duvno, obližnji samostan je samo od naših gostiju pun tri mjeseca u godini!”, priča nam gazda i glava velike obitelji, čija brojnost mu omogućuje da sve ove godine i dalje posluje i u Hrvatskoj.
“Ja sam se bavio građevinom i prije ‘Salonita’, po kojem me mnogi jedino i znaju. Ali i moj did Jozo Amerikanac je bio 14 godina u Americi i bavio se tamo građevinom, da bi onda vratio kao najbogatiji čovjek u Buškom blatu. Moj ćaća Stipe je desetljeća ostavio u Njemačkoj, isto na građevini, a s time sam nastavio i ja”, podsjetit će one koji za posjeta “eco-selu” znaju pitati a odakle mu novac za sve ovo, je li to možda iz “Salonita”. Prvi milijun je, veli, zaradio još 1984. godine. Rat je, dodaje, dočekao s nekih deset milijuna (njemačkih) maraka imovine.
“U onoj državi su mi dva puta iz Porezne provjeravali imovinu. Ja sam vozio mercedes i u Jugi, imao sam kuću od 500 kvadrata i stršao sam. Ali su me lijepo provjerili i sve u redu. Nisu mi zahvalili, ali nisu me ni dirali. A danas, najprije u tebe ispale nekoliko rafala, pa te mediji ogade, i tek onda te pitaju tko si i što si.
– Dobro, ali zašto se niste odlučili osobno pojaviti pred hrvatskim sudom i braniti se? – pitamo.
– Oprostite, ali meni se nije ležalo u zatvoru godinu, dvije, dok se oni gore ne dogovore što će sa mnom. Kao da ne znate kako to ide kod nas! Lipo te pritvore, pa se ti misli i pravdaj… Nisam htio pristati na to i zato sam ovdje – kazat će.
“Eco-selo” je ovih dana zapravo veliko gradilište. Pri kraju su dva teniska terena, ribnjak koji nije zaživio preinačuje se u bazen, uređuje se i veliki parking. Gotov je i spremnik na kojem će biti pohranjeno 30 metara drva za potrebe “eco-sela”. U pogonu je nekoliko manjih bagera, vidimo i nekoliko kuća na više etaža u izgradnji. Nešto ispod sela, prema jezeru, nikle su i konture zgrade s tri etaže.
“Radimo apartmane za smještaj, i hotel za ljude starije dobi, ali nemamo sad sredstava za to dovršit, a u kredite ne želimo ulaziti. Polako, doći će vrijeme i za to”, samouvjereno će Ćurković.
U nametnutoj mu izolaciji uživa makar zato što, kako kaže, provodi dane “bez kravate”. Dočekao nas je, naime, u sportskoj opremi. Priznaje, trebao bi se više kretati ako želi skinut koji kilogram viška.
– Dođe li vam da odete do Hrvatske, do Zagreba, Splita ili Vranjica, recimo?
“Ne dođe. Ako išta, naučio sam što je strpljenje u ovih deset godina. Nisam se ni autocestom Split-Zagreb vozio”, kazat će mirno, brišući znoj s čela. “U početku je to bilo jako gadno. Taj osjećaj – da ne smiješ. Al’ nauči se čovjek. A i dođu mi djeca, obitelj dođe, malo malo sam sa svima. Dođu i prijatelji, poslovni partneri. Razgovaraš, radiš… Da nije svega toga oko ‘Salonita’, možda ne bih otkrio mirniji način života”, sjeća se životnog ritma koji mu sada izgleda nestvarno daleko.
– S ovim iskustvom, biste li opet ušli u avanturu zvanu ‘Salonit’?
– Naravno da ne bih! Da me netko danas pita bi li kupio ijedno hrvatsko poduzeće, rekao bih – hvala, ne bih. Poduzetnika se lako ubije, a teško ga se stvori i izgradi. Da mi je netko prije 30 godina pričao da je moguće ovo što sam ja proživio i proživljavam…
– Imate li kakvu poruku za radnike ‘Salonita’, njihove obitelji?
– Gledajte, teško je išta reći, radnici su imali priliku mislit svojom glavom. A bojim se da su mislili glavom Ozrena Matijaševića, Joze Marića i nekih drugih. Ako se vratim, jedan dio njih će sigurno dobiti priliku, ili oni ili njihova djeca. Mislim da se danas kaju i oni koji su sve pokrenuli. Napravila se jedna velika glupost: otvoren je stečaj u tvrtki koja je imala u toj godini 26 milijuna kuna dobiti, 150 milijuna kuna plusa, imovine, zaliha… Čisti reket!
– Čime biste se bavili u Vranjicu, azbest je stvar prošlosti?
– Imamo neke druge, turističke programe… Hotel, ako bude moguće, marine… Povezali bismo to i s ovim ovdje, zašto ne; pa od Splita do Grabovice ste za manje od sata. Vratit ću se i kroz tvornicu za saniranje otpada u Ivanić Gradu – otkrio nam je dio planova Ćurković koji će budućnost ipak još neko vrijeme planirati iz “sela kakvog nema nadaleko”, kako piše na reklamnoj ploči stotinjak metara prije samog ulaza u naselje. Pa i nema.
Dolaze mi i SDP-ovci i HDZ-ovci, biznismeni, Thompson…
Bila nam je grupa inženjera iz Katara. Prvo su se oduševili kad su vidjeli da imamo poseban roštilj za njih, na kojemu se ne peče svinjetina. A onda su malo razgledali, i kažu mi: Vi ovdje imate prekrasnu prirodu. Imate dosta sunca, a imate i vodu. Tu su i sve ove životinje, zelenilo… Pa nas naša vjera uči da ovako izgleda raj! – priča Ćurković. Kaže, dolaze k njemu i SDP-ovci i HDZ-ovci iz Hrvatske. Sve više splitskih biznismena, odvjetnika, pjevači Jole i Thompson su hvalili, kaže, akustičnost dvorane za svadbe, u koju stane i do 500 uzvanika.
“Evo, ove godine nam posao sa svadbama porastao za 200 posto. Dolaze i ljudi iz Danske, Belgije, Francuske… Je li ‘eco-selo’ samoodrživo? Pa je! Nema u ugostiteljstvu velikog novca, ali smo u kakvom takvom plusu. Lani 3000 maraka. Bili su tu baš neki novinari, mislim iz Visokog, i pitali me kakve odnose imam s lokalnim, tj. županijskim vlastima. Imate li kakav poticaj?, pitali me. Ja velim, imam. Kakav? Ne diraju nas! Da sam bio te sreće u Hrvatskoj, danas bi 500 ljudi više imalo posla!”, kazat će Ćurković.
Od tužbi protiv huškača ne odustajem
Tužio sam sindikaliste koji su vodili hajku na mene u “Salonitu”, ali sam izabrao da se borim pravnim putem, a ne toljagama, kao oni kad su svojedobno razbijali zgradu “Salonita”. I to će trajati. Slali su mi poruke bi li ja to mogao nekako povući. Ali ne, borit ću se pravnim putem. Jer, dosta je bilo da oni iziđu pred televiziju i kažu: Jozo Ćurković je lopov, pa da to i drugi nekritički prihvate. Kako se ja mogu od toga braniti?! Naručivao sam oglase u novinama da objasnim neke stvari, pa su me onda napadali otkud mi taj novac.
Po 50 puta dnevno su me znali u negativnom smislu spomenut. I što sam mogao?! Sindikalni vođe su već bili naručili projekte za podjelu “Salonita”, jedan dio je trebao otići u plinski biznis, za napajanje Dalmacije, drugi za brodogradnju… Žao mi je radnika, njih najviše”, kaže Ćurković, napominjući da još ne smije govoriti o svim detaljima zbog aktualnih sudskih procesa. “Dolazili su neki i ovdje, k meni, tražili da im dam ‘Salonit’, a da oni zauzvrat obustave sve procese, nudili mi neke nekretnine po Splitu”, kaže naš sugovornik, uvjeren da njegovih “pet minuta” tek dolazi.
Slobodna Dalmacija/TN
