2020. godina. Siječanj. Misteriozna bolest izazvana kineskim virusom sve je bliža Europi. Među masom se širi sveopća panika; scenarij obolijevanja od nepoznatog virusa simptoma nalik upali pluća tjera strah u kosti. Počinje nagomilavanje osnovnih kućnih potrepština kao što su toalet papir, brašno, kava, tjestenina. Nadodajmo tomu još i pokoju zaštitnu masku za lice i dezinfekcijsko sredstvo, nek’ se nađe. Reklo bi se, i kako često čujemo u medijima, pošast modernog doba. Kao učenik pri završetku svog srednjoškolskog obrazovanja vjerujem da nisam jedini kojega je ova situacija poprilično zatekla. Obustavljanje nastave, iznenadni prekid društvenih događanja i propisano socijalno distanciranje stupa na snagu već sredinom veljače. Nedugo zatim uvodi se zabrana kretanja mlađim od 18 i starijim od 65 te dobro nam poznati policijski sat za kojeg nismo mislili da ćemo ga opet doživjeti nakon rata 90-tih. Cijela ova kaotična situacija koja nam se preko svakodnevnih praćenja medija uvukla u misli, počinje u meni stvarati gomilu neprocesuiranih osjećanja koja ključaju i samo čekaju kad će izaći na površinu. Gomila pitanja, bijes, nervoza i popratna tjeskoba obilježili su tjedan nakon najave skorašnje karantene. Popunjavanje i organiziranje tone slobodnog vremena, bar za mene, počinje biti pravi izazov.
Svakodnevni odlazak u prirodu u obližnji Seget ili Gaj počinje mi biti osobna rutina i bijeg od sredine prenapučene informacijama o toj opasnoj čestici promjera oko 500 nanometara. No kako se bolest širi i napreduje, tako se i ljudi navikavaju na novonastalu situaciju. Nakon sati i sati provedenih razmišljajući kako iskoristiti svoje vrijeme produktivno, jer sam po prirodi vrlo analitična osoba koja unaprijed planira svoj sljedeći korak, odlučio sam vrijeme u samoizolaciji provesti čitajući, pišući, gledanjem filmova i serija, vježbajući i povremeno viđanjem dragih ljudi. Poštujući preporuke epidemiologa, naravno. Bliži se peti mjesec. Vjerujem da će mnogi početi s pripremama oko školske, a neki i državne mature i upisa na željene fakultete. Oprostiti se sa školom i profesorima, nažalost, možda i nećemo na način koji smo navikli viđati, no ostaju neka poznanstva, uspomene i sjećanja koja se neće izbrisati. Ova situacija naučila mi je ponajviše cijeniti posao koji svakodnevno obavljaju naši profesori jer duboko u sebi svi jako dobro znamo da obrazovati mladu osobu i pripremiti ga za život nije lak posao. I ne samo to. Naučila me je puno više cijeniti podršku i bezuvjetnu ljubav koju dobivamo od svojih bližnjih i obitelji.
Za kraj ovoga moga kratkog razmišljanja i zapisa svim učenicima, a posebno maturantima važna poruka; ostanite zdravi, poštujte preporuke zakonodavnih vlasti, učite i najvažnije, pošamarajte tu državnu maturu i prijemne ispite!
www.tomislavnews.com/Piše Jozo Zrno
