Mnogi naši sugrađani, Duvanjke i Duvnjaci, ali i Livnjaci, Kuprešaci…i mnogi drugi koji žive i rade u inozemstvu, a nakon kraćeg posjeta zavičaju za Svisvete i Dušni dan, jutros će krenuti u tuđinu…
Neki na posao, neki u školu, ali i djeca u vrtiće, jer i takvih je sve više. Ne znamo što reći, na žalost ili na sreću?! Na žalost, jer nitko ne napušta rodni dom, rodno mjesta lako, od dragosti, od “bisa”, izuzimajući avanturiste kojih je sigurni smo jako, jako mali broj. Napuštaju, i to cijele obitelji, jer nemaju izbora, e da bi osigurali sebi i potomstvu život dostojan čovjeka!
A na sreću-jer postoji i takva mogućnost, otići u tuđinu (a tuđina je već postala samo osjećanje, a ne zemljopisna odrednica), teško raditi, ali i dovoljno zaraditi za solidan život! Omogućiti djeci boravak u vrtićima, bez čekanja i moljakanja “da ga ubace”, kvalitetno školovanje gdje će ih učiti stručni nastavnici, a ne oni s kupljenim ispitima, diplomama…
Tijekom školovanja, studiranja, mnogi će moći povremenim poslovima zaraditi sebi džeparac, a oni najbolji dobiti i stipendiju, a ne kao kod nas…sve znate!
Nakon školovanja steći će zvanje, diplomu, koja će im osigurati posao u struci, posao za koji su školovani, posao na koji neće godinama čekati, za koji neće nikoga morati podmićivati, posao za koji će biti primjereno i redovito plaćeni. Ovo je u većini, ovo je pravilo, ali, naravno, kao i svako pravilo ima i rijetkih iznimaka.
Sve to ne bi imali ovdje, u Tomislavgradu, Livnu, Kupresu, HBŽ, Federaciji, B i H, pa se ne iseljavaju samo iz Tomislavgrada (koji je, poznato je, u bivšoj državi bio rekorder po broju gastarbajtera u odnosu na broj stanovnika!), ali nije to nikakva utjeha, ni pravdanje za masovno iseljavanje.
Možemo mi koji ostajemo, a svakim danom nas je sve manje i sve smo stariji, a ulice i sela sve pustije, praznije, lamentirati kako se može i ovdje zaraditi i solidno živjeti, ali – ruku na srce – lažemo i zavaravamo sami sebe! (Primjera radi: i liječnici iseljavaju, a ovdje imaju posao, ovdje su traženi, nedostaju, pa za ovdašnje uvjete i solidna primanja, ali nemaju normalne uvjete za rad, za napredovanje, nemaju život dostojan čovjeka, pa najavljuju i štrajk!). Jer ne možemo svi živjeti na proračunu, netko taj proračun treba i puniti, a to mogu samo oni u gospodarstvu, koji proizvode, stvaraju nove vrijednosti. A proračune, i općinske, i županijske, i državne, ne zaboravimo to, pune, i to dobrano, i naši radnici koji rade u inozemstvu. Oni često dolaze u zavičaj, troše novac ovdje u trgovinama, gostionicama, ovdje plaćaju kojekakve usluge, plaćaju takse, pristojbe…I vrlo često šalju ili daju novac, pomažu članovima obitelji, rodbini , ali i susjedima, siromašnima. Ne mali je broj i umirovljenika koji primaju inozemnu mirovinu, a žive u zavičaju, pa se stvara privid kako se ovdje ipak dobro živi, ili može živjeti. Namjerno se zaboravlja, ne želi govoriti, kako je to kratkoročno, kako to nije rješenje, jer ako nema gospodarstva, novih radnih mjesta, proizvodnje…svaki dan će se sve teže živjeti, narod iseljavati ili umirati, pusta polja, sela i gradovi ostajati. A optimisti će uporno ponavljati kako smo cijeli svijet naselili, a sebe nismo raselili! Ali, ali, ali…
I još nam vođe za dobrojutro i dobar dan poručuju kako će sljedeće godine iseliti iz B i H još 100 000 Hrvata, ako…
Ako nas dogodine uopće bude toliko sposobnih za puta-ljuta!
Svima onima koji danas napuštaju rodnu kuću, dom, zavičaj, domovinu, želimo sretan put i molimo Boga da sretno stignu na odredište i neka ne zaborave rodnu grudu i kada god mogu neka dolaze, neka nas posjećuju, radujemo se njihovom dolasku, iako bi bili najsretniji da nikako ne odlaze ili da se “zastalno” vrate. S tom željom i nadom osviće nam dan i pada noći! I vama u tuđini i nama u domovini!
www.tomislavnews.com
