Da me nazovu u podne, u ponoć, za njih dvojicu bih došla s kraja svijeta
PIŠE: Martina Mlinarević-Sopta
Nikad nisam naučila. Mada su mi često govorili da hoću. Vidjet ćeš bona. Kad te povrijede. Kad shvatiš da su ljudi stoka. Kad ti se duša potrga onim reskim zvukom, ko jedra usred olujnog nevremena. Džaba. I dalje se ovo srce (za kojeg moj doktor sekirljivo kaže da izgleda ko da su njime voljele četiri, a ne jedna osoba) otvoreno i bez kalkuliranja rastvori kao šareni ćilim, bane iznenada, sruši ti vrata i ne pita može li ući, ne vaga količinu osjećaja, ne pravi planove, ne traži objašnjenja. Oš, neš, Bangladeš, fućka mi se.
Pa ipak, mogu reći da sam, čak i s takvim blesavim nastupom u ovom ljigavom svijetu dobro prošla. Okupljala oko sebe vazda sebi slične. One koji hrabro zaplaču tamo gdje bi svi pregrizli usnu, one koji se bez ustezanja u najozbiljnijim momentima nasmiju tako glasno kao da se srušilo svo staklo u staklarskoj radnji. One koji dignu ruku visoko parajući zrak, kad svi ostali pokunjeno i proračunato šute. One koji kažu sve drito u čelo. I o smrti, i o životu. I o ljubavi. O ljubavi posebno. I ne plaše se odjeka svojih riječi, ne proganja ih snaga njihovih emocija. Ne žive zbog komšiluka, jer se zbog komšiluka nisu ni rodili. Žive do večeras, jer ne znaju gdje će biti sutra. I hoće li uopće biti tog sutra za njih.
Da me nazovu u podne, u ponoć, za njih dvojicu bih došla s kraja svijeta. Ćamil iz Vogošće. Irfan iz Olova. Moja dva razloga koja pobijaju sve one urbano-usrane teze i predrasude o malim mjestima i njihovim stanovnicima. Da, jeste, imate pravo, u malim sredinama žive sasvim nečovjekoliki ljudi. Toliko neprepoznatljivi da ih se ne može zvati ljudima nego – Ljudinama.
Ćamil je moje prvo, istinsko prijateljstvo kroz pisanje. Čovjek koji me čitao na Poskoku dok nas ni najbliža rodbina nije čitala niti uopće znala da postoji nešto što će se kasnije zvati web portalima. Odnos je to koji je prošao sve političke levate i opcije, kojem nisu naškodile ni Čovićeve, ni Zlajine, ni Tihićeve, ni Dodikove igranke. Koji se oduvijek zasnivao na golemoj ljubavi i neviđenom smijehu. A Ćamil vam je sav od nekih manira koje pripadaju prošlim stoljećima. Onako kako se ophodi prema sebi bliskima za današnje međuljudske odnose je nešto poput telegrafa u vremenu ludih ajfona. Daleko i nepoznato. S toliko puno ljudskosti i osjećaja za čast.
Kad sanjam neki svoj život, na kraju puta uvijek vidim Olovo. Beskrajno siv i gospodarski uništen, a toliko neopisivo lijep gradić, niz čije krivine kad se spustim ondje pokraj crkve Gospe Olovske, odmah poslije restorana „Panorama“, znam da sam upravo došla tamo gdje me netko voli.
Irfan živi u kući koja je još puna rupa od rata. I on je, vidjet ćeš samo ako te pusti dovoljno blizu, pun rupa. Što od rata, što od mira. Onako kako je Olovo usječeno u zelena brda, ostavljen na milost i nemilost godinama, zaboravljen od velikih centara i države, tako je i on usječen u svijet bezdušnog licemjerstva u kojem za mladog, kvalitetnog čovjeka nema nikakve perspektive.
Tipična priča svih poštenjačina u postratnoj BIH, koje nebo nije obdarilo tom srećom da su im očevi ratni profiteri ili moderna tajkunerija. Volim kad sjedimo na brdu iznad grada, na onoj litici s koje puca predivan pogled, volim mu gledati lice dok mu objašnjavam koliko je čaroban taj prizor pred nama, volim kad se smije, volim kad ga naljutim, volim što se volimo daljini i svemu unatoč.
A Bosna i Hercegovina ne voli takvih odnosa. Ni pod razno. Paradoksalno, ova zemlja sva je lafo i trolično ufurana u multikulti koncept, a sa tendencijom što većeg rasta mržnje među narodima. Ne vole nam takve odnose niti stranke, ne vole ni plašeći organi koji sustavno rade na zastrašivanju, ne voli nam svojta i selo. Kuku lele, jebalo te Olovo. I obrnuto, jebo te Ljubuški/Široki/Trebinje, ju nejm it.
Zidovi su ono što godinama grade, mržnja je ono što standardno pakiraju u vrećama i čega nikad neće nestati, paranoja je ono što najbolje ide na pijaci pogubljenih duša. Fašizam i fašista – dvije najisprostituiranije riječi zadnjih dvadeset godina. Đe se god okreneš.
Ni Ćamil ni Irfan, baš kao ni ja, ne pripadaju nekoj generaciji turbo-vjernika. Više onoj propitivačkoj, ciničnoj, postratnoj koja je ponikla okružena sa u prsa busajućim velikim vođama naroda, kvazi-moralnim i kvazi-vjerničkim, a zapravo isluženim kriminalcima koji kradu šakom i kapom. U ime naroda, naravno.
Pa ipak, sretna sam što znam mlade ljude kojima se više ne može prodati nijedan politički šupljak. Nesretna sam, međutim, što ih ne znam dovoljno. I što nisu bučniji. Hrabriji.
Obitelji mojih prijatelja sutra slave Bajram. Njima, i svima ostalima koje znam, i ne znam, a koji su bili blizu od samih početaka, svima vama koji čitate, koji ćete negdje vidjeti ove retke, a koji proslavljate Bajram i blagdanske dane, želim mir, ljubav i zajedništvo onih koje najviše volite.
Da jednom, u nekom boljem sutra, ne bude čudno otići u Olovo na baklavu ili u Široki na janjetinu kod Veseljaka. Da ne bude čudno imati nekoga koga voliš u Olovu ili Širokom. Da u nekom boljem sutra svi skupa budemo mrvicu bolji i više volimo. Moš mislit.
