Ne mogu objasniti taj razlog, možda priča leži u Viru. Možda je Vir zapravo i dalje negdje u sebi Duvno.
Duvno velika srca.
Duvno koje se glasno smije. Još kao dijete sam voljela ići u gori, činio se kao grad u kojeg dugo putuješ da u Staračkom vidiš strica Božu. No priroda je ono što me uvijek i dan danas ostavlja bez daha.
Ljudi oko strica Bože bili su nasmijani, Duvnjaci koji s nama putuju u Njemačku bili su nasmijani, nastavnici u mojoj školi su bili nasmijani. Zapravo teško mi je zamisliti da u Tomislavgradu postoje ljudi koji se ne vole smijati.
PIŠE : Josipa Milas
Ljudi koji ti ne bi ostavili i otvorili toplinu duvanjskog srca.
U trećem razredu, kada više nije bilo strica Bože, pa ni odlaska u Duvno, bila sam pomalo razočarana. Veći dio razreda je imao bake i djedove gori.
Ja nakon strica Bože, koji je ležao u sobi broj 20 nisam imala nikoga.
Pitala sam mamu je li sigurna da nemamo gori nekoga da se provozamo na kavu.
I tu je nekako prestao moj odlazak u to daleko Duvno.
Tek povremeno kada bih sjela u bus za Njemačku na ljetnim raspustima, prošla bih kroz Duvno.
Tada bih slušala priče duvanjskih djedova o životu vani i ovdje, o sličnostima i još više razlikama.
O odlascima, dolascima, o ljubavi prema rodnom kraju.
Sjećam se jednog djeda koji bi me često piao želim li voća kojeg mu je spremila nevjesta.
Za Duvno me vežu vozači busa, koji su na mom povratku doma obećali djedu da će me čuvati, jer se vraćam sama.
Pred jutro sam shvatila da imam deku na sebi i da mi baš zato kroz Austriju nije bilo hladno.
Za Duvno me vežu nastavnici iz osnovne kojih je uvijek bilo najviše i bili su najviše obožavani.
Naš pokojni župnik i današnji don Ilija.
Iako gori nisam imala nikakav rod, oko nas su uvijek bili ljudi iz okolica Tomislavgrada.
I na fakultetu bih se obvezno prvo s Duvnjacima upoznala, na sezoni, na svadbama.
Mislim da bih i na Marsu srela nekoga iz Tomislavgrada.
Srijeda je bila jedan od onih dana kada sam ponovno došla u Tomislavgrad.
Čim sam sjela u bus i pogledala kroz prozor duvanjske kućice na vrhovima livada, prirodu koje te poziva na šetnju, veliko Duvanjsko polje kojem kao da nema kraja, znala sam da je to to. Ne moraš ti imati nikakav rod da bi bio Duvnjak. Da bi zavolio taj kraj, te ljude non stop nasmijane i spremne pomoći.
U suštini ljude sa ogromnim srcem i toplinom.
Možda imaju najdublje glasove, možda su svi krupni, no nema od njih pristojnijih i simpatičnijh susjeda.
Teško mi je zamisliti da ovdje ima zlih ljudi, za svaki grad mogu zamisliti, no za njih ne.
Zaista mogu biti ponosni na svoj kraj bogat ljepotom prirode i ljepotom njihova srca.
Kada bih morala birati, tko ću biti umjesto Posušanke, birala bih biti Duvanjka i gledati hajduke Mijata Tomića, konačno.
Glasno se smijem i imam veliko srce u kojeg ne samo da stane Duvanjsko polje nego čitav svijet.
Birala bih da budem Duvanjka čija pita miriše do drugog sela, pa sve pred goste stavi, jer im je u genima da su gostoljubivi.
Birala bih da budem Duvnjak, toliko visok da ti je malo frka, no čim progovori vidiš da je prijatelj kojeg želiš zadržati.
Birala bih da budem dijete iz Duvna koje se igra, nasmijano po Duvanjskom polju i sanja da će biti misica ili znanstvenik kada odraste.
Birala bih biti iz Duvna, uvijek nasmijana koliko god život oko tebe nije nasmijan, koliko god da je život težak, smijeh je jedini lijek u ovim teškim vremenima.
Ima nešto u ovom gradu, nešto što čovjeka veže, da mu se vrati nekada opet, možda je zaista do ljepote Duvanjskog polja koje je oaza za svakog fotografa, no, možda, ipak priča leži u nečem dubljem.
U duši duvanjskog čovjeka.
www.tomislavnews.com/ Tekst: Josipa Milas