Već duže vremena razmišljam o svećenicima, pogotovo nakon tragične smrti župnika iz Brckovljana, koji je sam sebi oduzeo život u 33. godini i 8. godini svećeništva.
U Hrvatskoj, svećeništvo prolazi kroz jednu ozbiljnu krizu. Bogoslovije se zatvaraju, spajaju i sve je manje kandidata za svećenike. Iz pouzdanih izvora znam da mnogi mladi svećenici u Splitsko-makarske nadbiskupija preispituju svoj poziv i razmišljaju o “skidanju”.
Prijatelj, koji je proveo 7 godina kao redovnik, mi je pričao kako je najveći problem što se svećenici osjećaju usamljeni, napušteni, što nemaju prijatelja, nemaju adekvatnu psihološku pomoć. Da nitko u biskupijama za njih nema sluha, itd. Ljudi imaju prevelika i romantizirana očekivanja o nekoj svećeničkoj svetosti i karizmatičnosti, te nemaju razumijevanja niti žele prihvatiti da je svećenik na kraju samo čovjek, grešan, ranjen i potreban Božje ljubavi kao i svatko od nas. Prijatelj mi isto tvrdi da je slično stanje i među redovnicima, iako manje izraženo zbog zajednice same, ali velika većina redovnika postanu otoci u toj zajednici.
Velik je križ danas staviti kolar oko vrata. Prošla su vremena časti i poštovanja. Nažalost, danas kolar, a i habit, u velikom broju ljudi budi negativne misli, osuđivanje, predrasude. Staviti kolar znači izložiti se svom tome teretu kojeg su stvorili mediji i koji još to negativnu sliku održavaju radi nekoliko loših i zlih u redovima. Sotonina je to igra i on se trudi da kolar u nama budi gađenje, da ne bude podsjetnik da se tu radi o Božjem pomazaniku, onomu tko na oltaru uosobljuje Krista samoga, onoga koji nam po svojim u rukama donosi Isusa. Onoga čije ruke (bez obzira koliko grešan bio) donose odrješenje i spasenje mnogih duša kroz sakrament ispovijedi.
Često se govori, kakav narod takvi i svećenici i smatram da u tome ima puno istine. Župnici se susreću u svojim župama sa svime i svačim. Od čuvara običaja u koje se ne smije dirat (posebno u Dalmaciji) bez obzira koliko narušavali život župe, do novoobraćenika koji bi pokretali milijun novih stvari od zajednica do raznih molitava, pa do onih vjernika sa sindromom starijeg sina koji su zauzeli puste pozicije oko zbora, pastoralnog vijeća i ne bi ih dragi Gospodin mogao maknuti. Da ne spominjem stres od neriješenih imovinsko-pravnih odnosa i od onoga sto nasljeđe kad dođu na župu. Ubrojimo u tome svakakve ispovijedi, nebulozne zahtjeve roditelja oko pričesti i krizme, bezobrazne djece i nerealne standarde župljana, pa tko ne bi puk’o ko kokica?!
Što možemo mi kao vjernici učiniti? Evo nekoliko mojih prijedloga:
1. Moramo prije svega moliti za svećenike. Moliti za nova i postojeća zvanja. Puno moliti. I postiti. U župi možemo potajno organizirati molitvu i post za župnika s ostalim vjernicima. Bez obzira kakav župnik bio, to je naš župnik, jedini kojeg imamo.
2. Župnika treba upoznati i prihvatiti kao člana obitelji. Zvati ga u krug obitelji (ručkovi, kave, druženja), pružiti mu zajedništvo i dati mu do znanja da je poštovan i voljen jer je Božji pomazanik prije svega. Bilo bi odlično kada bi se više obitelji iz župe dogovorile pa se tako brinuli o župniku. Vjerujem da je ovo jedan od ključnih načina borbe protiv osamljenosti.
3. Muškarci laici moraju se truditi postati prijatelji sa svećenikom. Svećenici su prečesto okruženi s pobožnim ženama jer su one uglavnom u crkvi, ali to se treba promijeniti te muškarci trebaju prihvatiti svećenika u svoje društvo. Najbolji način kako to postići ne znam, ali sport, piva, kava, organizacija zajednice za muškarce u župi gdje će župnik sudjelovati su jedni od načina.
4. Ako imamo talent za nešto što bi bilo korisno župi, recimo odvjetnik može pomoći oko imovinsko-pravne situacije, ekonomist oko novca, građevinar oko obnove i slično, stavimo se na raspolaganju župniku. Dajmo mu do znanja da nam može vjerovati i da mu možemo pomoći na tim poljima.
Imate li vi kakvih prijedloga?
Dragi svećenici, prezbiteri, Božji pomazanici, neka vam je blagoslovljen vaš dan i neka vas Duh sveti prati i da vam sve što vam je potrebno da ne klonete duhom!
Izmolimo ovu molitvu svete Male Terezije za naše župnike, duhovnike, biskupe, kardinale i samog Papu…
O Isuse, vječni Veliki Svećeniče, sačuvaj svoje svećenike u svome Presvetom Srcu, gdje im nitko ne može nauditi.
Očuvaj neokaljanim njihove posvećene ruke, koje svakodnevno dodiruju Tvoje Sveto Tijelo.
Očuvaj čistima njihove usne, koje su crvene od Tvoje predragocjene Krvi.
Sačuvaj čisto od svega zemaljskoga njihovo srce, zapečaćeno uzvišenim znakom Tvoga slavnoga svećeništva.
Neka rastu u ljubavi i vjernosti prema Tebi i štiti ih od zaraze ovoga svijeta.
Snagom pretvorbe nad kruhom i vinom, daj im i snagu pretvorbe nad srcima.
Blagoslovi njihov rad bogatim plodovima i podari im krunu vječnoga života.
