Uvijek sam razmišljao kako ću djevojku u koju se zaljubim odmah isprositi, kako će biti samo moja i ja samo njezin, kako ćemo imati puno djece…
-Gospodine je li vam dobro? Jako ste blijedi? – tim riječima prekinula je moje teške jutarnje misli konobarica na zagrebačkom autobusnom kolodvoru, nakon što sam naručio kavu.
-Dobro mi je – rekao sam odrješito i uputio joj kratak pogled u kojemu se nije mogla osjetiti nikakva dobrota, pa je vjerojatno za to zavrtjela glavom i udaljila se prema šanku. Mrzim žene, mrzim sve žene, bez obzira na dob i rasu, na njihov vanjski izgled, šarm i priču. Sve su one lažljivice i nikada im više neću vjerovati, mrmljam sebi u bradu, dok konobarica šutke stavlja kavu na moj stol.
Prvi gutljaj tog čudesnog napitka malo mi je razbistrio um, malo me osvježio od cjelonoćne vožnje vlakom od Munchena kroz kišnu i hladnu zimsku noć. Imao sam vremena razmisliti o svom životu, o svemu što sam u ovih četrdeset godina proživio. No, nisam vidio budućnost, čak ni što mi nosi sutrašnji dan. Nisam imao nikakve planove. Sve što je bilo dobro u mome životu, prošlo je, a u budućnosti samo mi Bog može pomoći, jer nemam ni želje ni volje upravljati svojim budućim životom.
Rođen sam u malom, ali bogatom slavonskom selu, gdje se živjelo od vlastitog rada, od znoja na plodnoj zemlji. Moji roditelji bili su vrijedni seljaci, odani zemlji, u čiju su dobrotu uvijek vjerovali. “Zemlji i ženi moraš se potpuno predati i vjerovati im. One su jedine koje rađaju, koje ljubav ljubavlju uzvraćaju”, kao da i sada čujem oca koji umoran, ali nasmijan i zadovoljan uvečer sjeda za stol s kojega se šire mirisi jela što ih je moja majka s puno ljubavi i umijeća pripremala ocu, dvojici sinova i trima kćerima. Otac i majka bili su ponosni na nas. Bili smo dobri učenici, iako smo kilometrima pješačili do škole. No moj brat i sestre nisu željeli napredovati u školi.
-Jedino bi od Luke moglo nešto biti. On uvijek gleda u knjigu i za njega nije motika – govorio je moj otac, a majka bi dodala.
-I veliki ljudi moraju kopati i moraju znati oko zemlje. Nije sva mudrost u knjigama i nije mi baš drago što toliko čita. Bojim se za njegove oči, a i čula sam da se od učenja može poludjeti. Ja bih voljela da on malo radi, malo uči, kao i ostala djeca. Bilo bi mi drago da se, kao i svi njegovi vršnjaci, poigra, da šutira loptu, trči, da ganja djevojke.
E, da sam barem poslušao majku. Moja opčinjenost knjigom bila je uistinu velika. Nisam čitao samo školsko gradivo već sam čitao i priče, romane, i živio u nekom svom svijetu, sretan, jer sam osjećao ljubav roditelja, brata i sestara, rodbine. Svi su me nekako tetošili, mazili, samo je majka uporno ponavljala da život nije u knjigama.
Sestre su se poudale, a stariji brat oženio i s ocem radio na obiteljskom imanju. Ja sam bio, kako su često govorili, mezimče, jer sam bio najmlađi i previše nježan za muškarca, govorila je majka. Unatoč majčinim čestim zamjerkama na moje ponašanje, jako sam je volio i bio vezan za nju.
Međutim, želja za znanjem odvela me na studij medicine u Zagreb. Odlazak iz rodnog grada, doma, rastanak s roditeljima, posebice s majkom, teško mi je pao. Bio sam osamljen u studentskom domu punom mladih ljudi. Djevojke me nisu previše zanimale, osobito kolegice, koje su bile previše djetinjaste, neozbiljne, a u ponašanju slobodne. Bio sam odgojen u patrijarhalnoj obitelji i uz to veliki vjernik, nikada nisam propuštao nedjeljnu misu, pa me to njihovo ponašanje pomalo smetalo. Djevojke i u domu i u na fakultetu, što je meni bilo neprihvatljivo, otvoreno su mi se nametale, nudile, a kada ne bih pokazao zanimanje za njih, ismijavale su me.
Ono što sam sebi nisam htio priznati, jer je bilo nenormalno i kosilo se s mojim odgojem, ipak je bila istina: dugo sam bio zaljubljen u stariju liječnicu, profesoricu koja nam je popodne držala vježbe na kirurgiji. Bila je zgodna, simpatična, omiljena među studentima, a posebno je bila ljubazna prema meni, ili mi se to možda samo činilo.
Mene je najčešće pozivala da joj pomognem pri vježbama. Često se, vjerovao sam namjerno, preda mnom saginjala u svom kratkom i dekoltiranom bijelom mantilu, doticala moja ramena i ruke, koje su joj služile za stručna objašnjenja. Osjećao sam toplinu njezinih ruku i naprezao svu snagu da ostanem hladan, iako mi je svaki put kada bi me dotakla srce jače zakucalo. Danima i noćima maštao sam o njoj, uspoređivao je s mlađim djevojkama. Ona je uvijek bila u prednosti.
Ispit kod nje posebno sam dobro pripremio. Želio sam je zadiviti, očarati. To mi je i uspjelo, ali i ono što sam svim srcem žalio, ali ni u najsmjelijim snovima nisam zamišljao, dogodilo se nakon ispita.
-Kolega Petre, pa vi ste tako svladali tajne kirurških zahvata da bih vas rado uzela za svoga asistenta. Oduševili ste me i zato vas vodim na piće! – izrekla je s nekim čudnim naglaskom i zagonetnim osmjehom doktorica Brekalo. Bio sam zatečen. Nisam znao kako trebam reagirati. Krv mi je strujala prema licu.
-Zacrvenjeli ste se kao seljačka djevojka, nećete me valjda odbiti. Umorna sam i potrebna mi je kava, a kažu da je slađa u lijepu društvu – nastavila je stojeći tik uz mene. Otvorila je vrata, a ja sam kao opijen išao za njom. Snažno sam osjećao njezin parfem koji mi je draškao nosnice, išao sam za tim mirisom ne primjećujući nikoga. Čak nisam imao hrabrosti podignuti glavu i pogledati ženu koju sam kao pas slijedio u stopu.
Izašli smo iz zgrade, a ljetni povjetarac pomogao mi je da počnem razmišljati. Kamo to idem? Zar će se doista ostvariti moj san da sjedim pokraj žene o kojoj dugo maštam? A što ako…? Nisam završio misao jer je doktorica Brekalo otvorila vrata automobila i rekla da sjednem, a ona prešla na drugu stranu i sjela za upravljač uputivši mi onaj svoj čarobni osmijeh, i zatim izustila mazno:
-Kamo želi gospodin? Večeras mu ispunjavam sve želje! Položio si ispit, više mi nećeš biti student, pa možemo prijeći na ti. Šutiš kao da me se bojiš! Reci i ja ću se zaustaviti. Hoćeš li u hotel ili u moj stan? Samo mi nemoj reći da sam te iznenadila pozivom. Znam da si zaljubljen u mene, tvoj mi je pogled davno rekao sve. Budi iskren. Ja o tebi razmišljam od prvoga susreta. Imam u tebi nešto vražje, nešto čemu sam jedva uspjela odolijevati. No, čekala sam dok ne položiš ispit, nisam htjela skandale, iako bih zbog tvojih užarenih očiju štošta žrtvovala – ispovijedala se moja profesorica, a ja i dalje nisam mogao progovoriti ni riječi.
Ženo Božja, pa mogla bi mi biti majka! Ne, to je grijeh, pa ti sigurno imaš muža, djecu. Ti si sotona, pusti me, razmišljao sam dok me njezina ruka milovala po bradi. Htjela je da je pogledam u oči, a ja sm se sramio siline svojih osjećaja ili grižnje savjesti, nisam znao. Tek, drhtao sam, a ruke su mi se tresle.
-Luka, zar je moguće da me se bojiš? Zašto drhtiš? Ja sam samo žena koja je poželjela malo nježnosti sa zgodnim mladićem. Nemoj mi reći da ne želiš prevariti svoju djevojku. Ona neće znati za ovo. Ne želim te prisiljavati, no željela bih ovu noć provesti s tobom. Ja znam kako, a ti odaberi gdje – čuo sam što govori profesorica Irena, ali nisam znao sanjam li ili je to stvarnost. I dalje sam šutio. Zaustavila je auto pred jednim neboderom.
-Ako želiš, idi za mnom, a ako se bojiš, idi svojim putem, neću te zaustavljati. Samo da znaš, o ovoj sam noći maštala godinu dana – izgovorila je u jednom dahu Irena, a ja sam krenuo za njom, iako mi je razum govorio da idem drugim, svojim putem. Glas srca nadjačao je glas razuma. Bio sam prvi put sam sa ženom. Bez iskustva, bez hrabrosti, a zaslijepljen ženom iz svoga sna. Hrabrost mi je vratila čašica žestokog pića, a sve ono što sam mogao pročitati u knjigama, vidjeti u filmovima, zamišljati u mašti, i puno više od toga, iskusio sam tu noć s Irenom, profesoricom, poznatom liječnicom, profinjenom damom.
Bila je to božanstvena noć od koje, evo, i nakon petnaest godina, dok se tog prisjećam, mojim tijelom prolazi sladostrašće. No, sada ga se gadim, od njega bježim, najradije bih ga zaboravio.
– Hvala ti za ovu noć ljepote, željela bih da se ponovi, ali znam da ćeš me već sutra zaboraviti, a ja ću tebe dugo pamtiti. Znam da ćeš o meni misliti kako sam pokvarena, kako se iza uglađene dame i uspješne žene krije sotonska zavodnica, koja iskorištava mladiće kako bi utažila požudu. Nisam takva. Kao mlada djevojka, studentica, razočarala sam se u ljubavi i mrzila muškarce. Posvetila sam se poslu i karijeri. Povremeno, ipak, sretnem neki pogled kojemu ne želim odoljeti, sretnem muškarca kojemu se želim podati, a takvih je bilo malo u mom životu. Prešla sam četrdesetu i znam da život nije vječan. Želim uzeti od njega ono što mogu, ali ne s reda, nego uz pažljiv izbor. Ti si bio moj izbor i nisi me razočarao – ispovijedala se Irena, a ja sam joj milovao kosu, ljubio je, umoran od ljubavi, a zaljubljen.
Znao sam, to što osjećam prema Ireni bila je ljubav. Unatoč priči koju čujem, usprkos razumu koji se buni protiv mojih osjećaja, volim tu iskrenu ženu koja mi je predala tijelo, otvorila dušu, koja me je učinila muškarcem. Grešnim i naivnim, govori moj razum, istuširaj se i bježi, nije ona za tebe, opet čujem razum.
-Moram na posao, a ti, dragi Luka, naspavaj se, ostani i čekaj me, ili idi. No ponesi ključ od moga stana i dođi kad god poželiš. Dok znam da možeš doći, dok postoji nada da ćeš se vratiti, neću poželjeti drugoga muškarca, neću doći u napast, neću te prevariti, jer znam da ćeš iz mojih misli i iz moga srca teško otići – govorila je Irena, ljubeći me.
Kažu da samo pravednici spavaju čvrstim snom, a ja, grešnik, ipak sam slatko zaspao. Ne znam koliko dugo, vrijeme mi nije bilo važno. Istuširao sam se i pjevušeći napustio Irenin stran. Ključ sam ponio, ali sam ga bacio u Savu dok sam pješice išao prema studentskom domu. Išao sam polako i razmišljao. Sjetio sam se majke i njezinih priča o gradskim ženama, bezobraznicama, sjetio se mjesnog župnika i upozorenja da se u velikim gradovima čuvamo svakojakih žena koje šalje sam đavo da uzimaju duše poštenim mladićima. Uvijek sam razmišljao kako ću djevojku u koju se zaljubim odmah isprositi, kako će biti samo moja i ja samo njezin, kako ćemo imati puno djece… A što sam mogao s Irenom? Ne znam ima li muža, je li rastavljena, ima li djece.
Razmišljao sam do kasno u noć i čvrsto odlučio: zaboravit ću je! A to što mi se dogodilo valjda se događa većini mladića. Upoznat ću mladu djevojku, zaljubiti se… No prije svega moram završiti studij, pa tek sam na trećoj godini, a ljubav se ne događa samo jednom u životu. Kako sam se samo prevario! Irena je ipak bila moja prva, jedina, a čini se i posljednja ljubav. Na žalost!
Otišao sam u crkvu, ispovjedio se i obećao Bogu i sebi da više neću griješiti, da neću više tražiti Irenu, da ću sam sebe izliječiti od ljubavnog ludila koje me spopalo. Uzalud. Zanemario sam i knjige i studij. Vrijeme sam provodio u krevetu sanjajući smo o Ireni ili sam, potaknut nekim čudnim nagonom, lutao gradom, zagledao u svako vozilo očekujući Irenin pogled. Znao sam gdje je njezin kabinet, nekoliko puta dolazio sam pred vrata i, u strahu da se ne pojavi, bježao.
Punih šest mjeseci živio sam kao u bunilu. Djevojke nisam gledao, jer ni jedna nije sličila mojoj Ireni. Preko ljeta sam otišao roditeljima u Slavoniju, ali mira nisam imao. Majka je očajavala govoreći da su me nauke upropastile. Savjetovala mi je da idem s ocem i bratom na njivu, da se malo rasteretim, no ja sam samo sjedio zamišljen ili u nekom romantičarskom raspoloženju, a noćima šetao pored rječice.
Nekoliko puta nisam odolio iskušenju, okrenuo sam njezin broj telefona i molio Boga da se ne javi. I nije se javljala. Potom bih satima birao njezin broj, govorio u praznu slušalicu ono što sam osjećao, praznio dušu. Nisam dugo izdržao na selu. Gonjen nekom ludom ljubomorom, vratio sam se u Zagreb i nastavio tumaranje bez cilja. Početkom zime dobio sam pismo od roditelja da dolaze u Zagreb, jer im se ne javljam i ne dolazim. Žale znati što se sa mnom događa. O, da sam barem majci mogao ispričati svoju bol! No potiskivao sam je, tajio, a oko srca mi se nakupio silan teret, tuga.
Taj dan, bio je petak, očekivao sam roditelje. Strepio sam da će prepoznati moje ludilo, ali sam bio sretan što ih vidim, željan čvrstog i toplog zagrljaja. Vani je padao snijeg, a ja sam, lijepo uređen i odjeven, u studentskoj sobi očekivao njihov dolazak.
Začulo se kucanje na vratima. Protrnuo sam, skočio na noge i pošao prema vratima. Širom ih je otvorila – Irena. Bacila mi se u zagrljaj glasno plačući i ljubeći me. Iznenađen, privukao sam je na grudi i pomislio: što god se dogodi, to drago, to slatko biće nikada više neću ispustiti iz zagrljaja. Ona je moja sreća, ljubav, ona je moj život.
-Luka, dragi moj Luka, tvoji roditelji su stradali… – govorila je Irena između jecaja, a meni je trebalo dugo da shvatim, da razumijem što mi govori, jer, opijen Irenom, zaboravio sam na njihov dolazak.
-Moraš biti hrabar, odrastao si čovjek, uz tebe sam. Dovezeni su u kliniku u teškom stanju. Nismo im mogli pomoći. Luka, trgni se, nisam priviđenje i ne govorim gluposti. Moraš znati što ti je činiti, a ja sam tu da ti pomognem, da te utješim u ovom teškom času. Trebaš li još koga obavijestiti? Reci, sve ću učiniti za tebe, najdraži moj – govorila je Irena, a ja, sada to znam, istodobno sam bio bezgranično sretan i beskrajno nesretan. Sreća i tuga kovitlali su mojim osjećajima, blaženstvo i bol pravili su vrtloge u mome tijelu, a ja sam u svemu tome bio nemoćan. Klonuo sam na Irenine grudi i poželio umrijeti.
Irena je bila moja dobra vila, moja sretna zvijezda koja se ponovno pojavila u najtežem trenutku. Vođen njezinom razboritošću, pažnjom i ljubavlju koju mi je nesebično poklanjala, prebolio sam gubitak roditelja, iako sam uvijek kada bih vidio ozbiljno Irenino lice, pomislio na majku. Irena kao da je bila njezina sjena. Bila mi je i majka, i ljubavnica, i jedini prijatelj. Bože, kako sam je volio i kako mi je ljubav uzvraćala! Ni od kog nisam želio skriti tu ljubav. Najradije bih vikao na sav glas: “Ljubim Irenu i Irena ljubi mene!”
Rekao sam to i bratu i sestrama. Odvraćali su me od Irene, govorili kako je petnaest godina starija od mene, kako me mogla roditi. No, bio sam gluh za te priče. Oženio sam Irenu i bio uvjeren da će moja sreća trajati vječno. Ma kako bila neobična, za mene je to bila idealna ljubav, idealan brak. Uživao sam u svakom danu, u svakoj minuti koju sam proveo s Irenom. Studij sam zaboravio, potreba i želje da radim nešto korisno nisam imao. Irena je dovoljno zarađivala, u svemu mi ugađala i često ponavljala da ne trebam raditi. Ta, dovoljno je što je ljubim. A ja sam se uljuljkao u ulogu strastvenog ljubavnika, kojemu je to bio jedini posao, slatki i dragi posao. Irena je blistala. S ponosom me je predstavljala svojim prijateljicama u čijim sam očima vidio zavist, ali i zlobu.
-Ljubavi, imam sjajnu vijest. Dobila sam stipendiju za stručno usavršavanje u Njemačkoj. Godinu dana. Idemo oboje. Bit će nam lijepo u novoj sredini, među novim ljudima. To nam i treba, jer se nakon pola godine, premda je naša ljubav jaka, ipak u sve ovo uvlači monotonija, a ja volim promjene. Nadam se, i ti – sva razdragana pjevušila je Irena pakirajući svoje i moje stvari.
-Irena, bojim se nove sredine. Ti ćeš biti zaokupljena svojim poslom, a što ću ja raditi? Ne volim promjene. Zašto bismo išta mijenjali? Zar nisi zadovoljna ovakvim životom? – pokušao sam Irenu odvratiti od puta, no vidio sam da nikakvo nagovaranje ne pomaže. Njezina želja za promjenama bila je jača i od ljubavi prema meni. Shvatio sam, bila je nestalna i nestašna osoba. I što sam drugo mogao nego krenuti s Irenom.
Obasipala me ljubavlju, nježnošću, darovima, pa sam se ubrzo navikao na novu sredinu. Dok je Irena bila na poslu, na predavanjima na klinici, ja sam šetao ili čitao u našem raskošnom stanu. Istina, nije imala puno vremena na za mene, i to me počelo smetati. Već dugo sam razmišljao da s njom ozbiljno popričam o nečemu što sam želio, što me progonilo, a nisam se usuđivao. Pa ipak…
-Draga, nisam ti to prije spominjao, ja silno želim dijete, djecu. Ti ih samo rodi, a ja ću ih odgajati. Ona će nas još jače vezati – počeo sam mazno i nježno. Ona je zašutjela, pa se odmakla od mene. Nikada prije nisam vidio toliko bijesa u njezinim očima. A onda je počela vikati, siktati poput zmije.
-Nikada nisam željela djecu i neću ih imati! Zar sada u ovim godinama? Ne pada mi na pamet. O tome si trebao prije misliti. Želim uživati u životu, u ljubavi, a ne u djeci. Pomiri se s tim. Ima mnogo drugih užitaka koje još želim iskušati. Ti si mlad, možda još imaš vremena, ali ja hoću isprobati sve čari ljubavi. Zato sam i došla u Munchen – vrištala je Irena, a ja sam u čudu gledao u nju. U što se najednom prometnula moja draga, moja nježna žena. Zalupila je vratima i otišla, a ja nisam uspio progovoriti ni riječi.
Strahovao sam da će me napustiti, a tako sam je volio, tako trebao. Čekao sam večer sa strepnjom. Došla je, vesela i nasmijana, u društvu dvojice mlađih muškaraca i dviju djevojaka. Poljubila me i zacvrkutala:
-Dragi, večeras sam ti priredila iznenađenje. Ovo su moji prijatelji s klinike u kojoj radim. Svi su u sretnom braku. Kao uostalom i mi. Samo, za razliku od nas, oni znaju uživati i vole promjene. Oni su suvremeni mladi ljudi koji žele uživati u životu. Predložila sam im da i nas uvedu u svoj krug, da ga prošire. Zato, spremi se dokazati ovim ženama da si bolji ljubavnik od njihovih muževa, a ja ću tebi ispričati kakvi su oni. Znam da nemaš ništa protiv, pa sve je to ljudski. Ti ćeš i dalje ostati moj jedini, no želim znati kakvi su i drugi – govorila je Irena na hrvatskom, a ja sam u čudu otvorio usta, no riječi iz mene nisu izlazile.
Naši gosti, a da se nismo čestito ni upoznali, počeli su već dogovorenu ljubavnu igru. Dvije nepoznate žene počele su me milovati, a dva druga muškarca već su ljubila moju Irenu. Bože, što mi je činiti! Zemljo, otvori se, vapio sam u nebo, ali bilo je kasno. Dvije, već polugole djevojke, počele su me razodijevati, a ja sam onemoćao. Nisam se mogao pokrenuti, Irena je već bila u divljoj igri s muškarcima. Oh, da sam imao oružje! Irena, draga moja Irena, zašto mi to činiš?
Skupio sam snagu, skočio, obukao se i izišao iz sobe. U hodniku sam se pogledao u ogledalo. Nisam se prepoznao. Bio sam izobličen. Na brzinu sam uzeo putovnicu i nešto novca i istrčao iz stana. Bježao sam od toga mjesta bluda, razvrata. Pitao sam se što je to zavladalo mojom dragom Irenom, gdje sam pogriješio? Trčao sam do kolodvora, bježao kao s mjesta najvećeg zločina, s mjesta gdje sam ubio i pokopao svoju najveću i jedinu ljubav. I svoju posljednju ljubav. Zamrzio sam Irenu, zamrzio sve žene. Kako im poslije ovoga gorkoga iskustva mogu vjerovati.
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić
