Tog jutra, 17.rujna, 1997. godine, utihla je moja pjesma, zato ne volim jesen jer mi donosi tuge koje se razliju po meni ko jesenje kiše…
KIŠE TOMISLAVGRADA
Opet evo se vraćam
prašnjav i umoran od rata
srce mi ponovo hoće
pokucat na tvoja vrata.
Na prozorima tvoje kuće
svjetla ne gore više,
htio bih vidjet ti oči
al’ ostaju mi samo kiše.
I nema očiju tvojih
a sjećanja svud me prate
dok ulice Tomislavgrada
spavaju u kasne sate.
I nigdje tvojih ruku,
a put mi pokazuju sada
prve jesenje kiše,
kiše Tomislavgrada .
Opet evo se vraćam
prašnjav i umoran od tuge,
tako bih zagrlit te htio
al’ vidim slike druge.
Cvijeće te pokriva sada
i usne ne govore više
htio bih vidjet ti oči
al’ ostaju mi samo kiše.
Tek čujem pjesmu našu
opet je netko svira,
a prve jesenje kiše
duši mi ne daju mira .
A nemirno tijelo drhti
naviklo na lutanja duga,
ne znajući što mu nose
kišni vjetrovi juga.
Opet evo se vraćam
prašnjav i umoran od tuge,
sve je to postala igra
za neke ljude druge .
Odlaze ratnici stari,
a srce uzalud se nada,
da ću te sresti negdje
na ulicama Tomislavgrada.
I negdje čujem svirače
sviraju pjesme stare
i ulicama Tomislavgrada
prate me zvuci gitare.
U zvucima pjesme naše
k’o da su tvoje kose,
al’ ulice Tomislavgrada
samo mi kiše nose.
Autor: Miron Duvnjak – Mićo (06.10.1993.)
PISMO SESTRE POKOJNOG MIRONA STIGLO UZ OVU PJESMU I FOTOGRAFIJE
Ne znam možete li pročitat kratki životopis mog palog sokola , tog jutra, 17.rujna , 1997. godine, utihla je moja pjesma, moj sokol se ubio puškom ravno u srce, zato ne volim jesen jer mi donosi tuge koje se razliju po meni ko jesenje kiše… Željela bih samo to da pjesme mog sokola žive za njega , bit ću vam jako zahvalna ako mi pomognete u tome. Šaljem vam topli hrvatski zagrljaj, pozdravite mi moj mirisni zavičaj i svetu zemlju starog kralja Tomislava.
Moj nikad prežaljeni brat, moja vječna rana i pjesma koja mi utihnu , slikala sam ga iz njegove zbirke pjesama koja se zove ZEMLJA, zato jer mi je uvijek govorio: ,,SESTRO, JA SAM KO I ZEMLJA…“, beskrajno je volio svetu nam rodnu grudu i pjesmu, svirao gitaru i mandolinu i tako smo uz pjesmu znali dočikati zore…
Znao mi je reći: ,,SESTRO AKO JA ŽIVOT DAM ZA DOMOVINU NEMOJ PLAKATI, ZNAŠ DA JA NE VOLIM SUZE, PIVAJ SESTRO…“, i pivam, ali bez njega moja pisma nikad neće biti ista!
Ružica Duvnjak Morić
www.tomislavnews.com
