Goran Tribuson, hrvatski Borghes, autor je mnogih, žanrovski različitih djela. Polagana predaja, jedno je u nizu zrelih, kompleksnih djela kojim je obradio popkulturnu mitologiju sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovaj roman se mnogim aspektima može kvalificirati kao pikarski, obzirom da glavne uloge nose probisvijeti, pikari koji na duhovit način ironiziraju ljudske slabosti i društveno-političku kaotičnost svijeta. Gorjan i Žika funkcioniraju kao par pikara koji su u sukobu s ideološkim i represivnim mehanizmima. Ne uklapaju se u sustav nego se vode vlastitom životnom filozofijom prema društvenim idealima. Odupiru se nametnutim normama te pružaju panoramski pregled društva.
Gorjanova neprestana nostalgičnost poprima poetsku čežnju za prošlim ili nemogućim. U sadašnjosti djeluje samo automatski, tj. radi ono što društvene norme od pojedinca iziskuju. Međutim, Gorjan živi u prošlosti, mladosti koja zrači slobodom i odvažnošću, „parodijskom slikom nečeg što je zauvijek izmaklo“. Neprestano mašta o imaginarnim putovanjima, o životu u trapericama, bez licemjernog odijela. Želi, ali ne uspijeva, usprotiviti se bilo čemu što život donese, ne govori nikad ono što zaista želi reći s obzirom na to da bi time narušio društvene konvencije i naštetio vlastitom poslovnom ugledu. Priželjkuje smrt prije dolaska starosti te nerijetko iznosi na površinu nihilističke orijentacije. „Petar Gorjan bio je čovjek sklon patetici. Priče o mrtvim prvosvećenicima rocka dovodile su ga u neko egzaltirano stanje. Na tren mu se pričinjalo da, pričajući o njima, postaje njihov sudrug, akter zajedničke drame u kojoj se životna načela dovode do krajnjih konzekvenci, do smrti zapravo…“ Neprestano je propuštao prilike o kojima je sanjao te se vremenom polagano predao monotonoj prosječnosti. „Da, treba izdržati kada već nismo imali dostojanstva da otputujemo ranije i tako izbjegnemo parodiju kojom nas je zaskočilo starenje. Starenje, ta biološka ironija koja nam svlači jeans, reže kosu i gura nas u red, u prosječnost, dobre navike i poslušnost“.
Opsjednut rock grupom Rolling Stones, pripovjedač intertekstualizira njihove pjesme u funkciji karakterizacije glavnog lika i okoline u kojoj je smješten. Osim posla, odlazak na koncert grupe sprječavala je i njegova bivša žena, Lucija s kojom ima sina. Iako nikakvu emotivnu povezanost bivšeg bračnog para čitatelj ne može uočiti, evidentno je da je ipak samo Luciji nešto značio. Svi ostali su ga doživljavali nevidljivim, pasivnim, stoga su na taj račun zanemarivali i sve dobro i loše što je učinio. Jedino Lucija, nikad mu nije zaboravljala propuste koje je po njezinim mjerilima činio. „Sve što je mogao učiniti, mogao je učiniti prije, ali je i to po prokletoj navadi propustio. Možda je zapravo samo Luciji nešto značio? Jer svi ostali su mu oprostili sve, zaboravili sve…“
Lucija ga je zarobljavala svojim nepoštivanjem njegovih interesa. Uokvirenu, neiskorištenu kartu za koncert Rolling Stonesa je pokidala i u okvir stavila sliku svoga oca. Osim toga, slijepo je bila vezana za roditeljsko krilo, idealizirala je svoga oca i majku. Bez razvijenog kritičkog mišljenja, i sama se priklonila licemjerstvu, materijalizmu i „ljeporječivoj superiornosti“ koji, iz perspektive pripovjedača, ujedno i glavnog lika, u izobilju posjeduju njezini roditelji. Gorjan od naizgled savršene, imućne i kulturne obitelji odudara. On zauzima položaj individualca koji se ne može i ne želi uklopiti u društveno određena „dobra“.
Mjesto radnje je simbolički prikaz unutarnjeg stanja svijesti lika, što ovaj roman čini izrazito modernim. Cijelim putem, negdje je oko Gorjana magla, i to najčešće iznad mora, iznad prilika za bijeg u slobodu i neizvjesnost. Je li magla u njegovoj glavi posljedica ponašanja okoline prema njemu ili ipak leži u njegovoj nekarakternosti, na čitateljima je da prosude.“ I svaki pravednik na ovom svijetu ima neki drek da si stavi pod glavu i mirno zaćori. Svaki osim njega, Gorjana! Što bi on mogao sebi tutnuti pod glavu? Rješenje o razvodu, ugovor koji je sklopio s Glojnarićem?“ Tapete u hotelskoj sobi koje ga okružuju su stare i treba ih zamijeniti… Nihilistički se miri s polaganom predajom osobnih ideala, „I stijena će nakon određenog vremena se morati „polagano predati“ sudbini, moru.“
Jesu li rock i sami Rolling Stonesi bili metafore, „zaobilazni putevi da se artikulira jedan životni stav, buntovan i anarhičan“? „Na polovici životnoga puta“, raskrižju na kojemu se opredjeljuje kojom stranom krenuti, Gorjan je „privremeni i slučajni propagandist, a u stvari nedorasli dječak koji iznova poseže za dotrajalim igračkama vlastite mladosti“.
„Katalizator, pokretač tuđe, interne sudbine“ je Žika, nevolja koje se Gorjan toliko htio osloboditi, a na posljetku kad je uspio, neizmjerno mu je nedostajala. Avanturističkim, nekonvencionalnim pristupom životu, Žika je naučio Gorjana da brige oko neizvjesnih događaja treba ostaviti za sutra. Prvi je onaj koji je Gorjanu dao nadimak za kojim je toliko čeznuo jer je uvijek bio onaj koji mora biti, Gorjan. Nadimkom bi, barem malim segmentom, postao netko drugi. Žika živi po uzoru na Vladu Duha, lika koji je prelazio ilegalno granicu iako je imao potrebnu dokumentaciju. Njegov lik (uvijek je nosio žutu vrećicu), vrlo je kreativno vizualno predočavati u silnoj magli kojom je Gorjan okružen. Na simboličkoj razini, Žika je lik koji Gorjana pokušava, naposljetku i uspijeva izbaviti iz magle u koju je zapao. Pumpa koju mu je zamijenio na autu, dovodi gorivo do rasplinjača. Isto tako, svojim ležernim, duhovitim stavom, Žika je rasplinuo i Gorjanove želje do njihove realizacije. Na kraju romana, nalazimo Gorjana u Frankfurtu, u euforičnom ugođaju koncerta, uslijed kojega je izbio nemir i trema zbog iščekivanja dolaska samome sebi, svojim potisnutim željama i slobodi.
I Žika i Gorjan su predstavnici žrtvi društveno-političkih ideologija i iživljavanja na pojedincima. Gorjan je obasut pričama o „hitnosti posla“ i „stabilizacijskoj sigurnosti“ da bi pred sam kraj saznao da je njegov šef na odmoru već nekoliko dana. Žika je dijete doma za djecu bez roditeljske skrbi. Smatrani su uljezima i jedinim krivcima za sve loše što bi se dogodilo u mjestu gdje su se nalazili. Jednako kao što Žika nema sigurnost i ispunjenost u lutalačkom načinu života, nema ga ni Gorjan sa sigurnim poslom i primanjima. Tribuson je ovim romanom na duhovit i ironičan način kritički pristupio svevremenskim temama.
Žika stoji iza prve „larpurlartističke pljačke banke“. Njegov životni san je bio opljačkati banku, ne zbog novaca nego zbog same akcije. U tome je i uspio te sav ukradeni novac, zajedno s plastičnim pištoljem, ostavio u crkvi. Gorjan je cijelo vrijeme strepio da će ga Žika uvući u opasne situacije, a na kraju je sam sebe uvukao u delikatnu situaciju. Iako nije bio kriv, osjećao se krivim za pljačku. Sve te unutarnje nestabilnosti kojima liči na nevino, uplašeno dijete, nestale su na kraju, kad je upravo zahvaljujući Žiki, prestao se polagano predavati.
Piše : Marija Pavković
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
