Ima jedan kofer, bez točkića, s rozim crtama i velikom ručkom.
Moj ga tata odnosi i donosi već 25 godina.
PIŠE: Marina Radoš/www.tomislavnews.com
Govorim mu, uzmi bolan onaj s točkićima, šta ovaj nosaš. Kaže on: ”Vratit ću se kući kad se ovaj raspadne potpuno.”
9943-664-143-3563
To su bili prvi brojevi koje sam naučila. Stari austrijski pozivni, grad Salzburg. Jedan od rijetkih koje čitav život znam napamet. Mama bi stavila telefon na pod i pustila me da nazovem ćaću.
On bi me pitao jesam dobra, slušam li mater, i bijem li brata. Sve bi odma slagala. Dobra sam, slušam i nisam Ivana namlatila čitav dan.
Na kraju svakog razgovora rekao bi: ”Ajde sada, Daj mi mama kaput zlaćanih dugmeta…”
A ja bih nastavila: ”Pa da krenem na put preko bijela svijeta. Pregazit ću hrabro devet plavih gora, preploviti rijeke i široka mora…”
I tako do kraja. Čitavu pjesmicu.
Neke su tate učile djecu psovati, neke su tate učile djecu tipkati na mobitele, učile o velikim idealima domovine i fantastičnom ustaškom podrijetlu.
Neke su tate kukale pred svojom djecom kako je život surov i nepravedan, kako plaća nema, kako su političari pokrali sve i kako je on jadan najveća žrtva čitavog sistema.
Mene je moj tata učio pjesmice.
U kući ga zovemo Spomenar. Nitko nema takvu memoriju na ovom svijetu.
Pamti datume, događaje, priče iz djetinjstva.
Pamti pjesme, pamti dan kad je prvi put sreo Bovku u kafiću TG i vozio je na Bovo jednom kad je zapušilo u Duvnu.
U ona gospojinska ljeta, kad bi njive već poprimile zlatnu boju i lipa se skoro osušila od vjetra i sunca, Ivan i ja gledali smo na prozor prema ulici koja je paralelna s našom, i mislili da je svaki sivi Sccorpio koji prođe auto našeg tate.
Onda bi tata došao, donio nam gumenih bombona, čokolada i kečapa, jer sam ja voljela samo austrijski kečap.
Vodio nas na more, vodio nas u planinu, u Seonicu i pravio nam klizališta u jarugama iznad Mokronoga.
Vrijeme je prolazilo. Promijenio se austrijski broj.
Promijenio se tata. Oćelavio i osjedio.
Promjenila sam se i ja. I puno sam gora nego što me vjerojatno zamišljao.
Al više ne bijem Ivana.
Ne zato što mi ne dođe, nego zato što dečko ima 1.95 i nije mi baš pametno dizati ruku i zaskakat se da ga plesnem.
Ostarila je i mater.
Ali razgovori se nisu promijenili.
Sistem je ostao potpuno isti. ”Šta si pročitala u zadnje vrime?”
” Što nisi ništa?”
”Umisto majice kupi sebi knjigu jadna ne bila.”
”Slušo sam te na radiju, ono je ništa, pročitaj knjige Duška Radovića, Dobro jutro Beograde. To sam ja slušao u vojsci svako jutro u pola sedam, kako tako ne znate ništa, jel žalosno da ti gipser daje upute kako ćeš bit novinar?”
”Kako ćeš znat opisivat prirodu kad nisi pročitala one Lovčeve zapise što sam ti donio ima pet godina?”
Prestala sam plakati kad bi tata odlazio poslije Gospojine.
Onda sam sama shvatila da je život nepravedan, nije mi to on morao govoriti.
Čim sjedne u auto i ode zadnje nedjelje u kolovozu, odma počinje jesen. Odma zakiši. Odmah pođemo ložit vatru.
I tako, poslušam Petrusinu, čitam tog Radovića. Kaže Radović ”Sva čar i jeste u čekanju.”
I jest.
Najveća čar mog djetinjstva je bila čekanje tate petkom popodne. Čekanje gumenih bombona. Čekanje mora i klizališta.
On je u mojim očima rastao kao lipa ispred naše kuće, i jačao kao deblo.
Svađamo se stalno, zato što smo isti.
Nikad mu ne priznam da je bio u pravu a vazda je u pravu.
Kad sam se prvi put ofarbala nismo uopće pričali tri dana. Mater je smirivala situaciju, a on me kulirao.
Toliko daleko, a toliko prisutan u mom životu. Zna sve o meni.
Jednom sam mu dovela momka u kuću.
Donio mu je pivu. Nije ga tlačio šta je završio, šta planira, kolko zarađiva, voli li me, vara li me i to.
Sve moje greške mi je oprostio. Ali ja sam to uzimala zdravo za gotovo.
Šta znači tata shvatila tek sam jednog vrućeg ljetnog dana kad me je vozio na prijemni u Zadar. Popeli smo se na četvrti kat, a ja samo što nisam plakala od muke i treme.
Pitao me je: ”Jesi žedna?”
Pomjerila sam glavu u jedno maleno ”Jesam.”
Otišao je. Lift nije radio. Klime nije bilo. Kad sam ga ugledala kako se ponovno penje uz stepenice fakulteta na četvrti kat i nosi mi hladnu Janu iz kafića, onako starački, jedva, znojan od stepenica i vrućine, postavila sam svog oca na pijedestal s kojega ga nitko nikada neće skinuti.
Ako ikad u životu budem netko, dugovat ću to Petrusini.
I tako i dan danas donosi onaj isti kofer, sa rozim crtama, bez točkića.
Ostario je tata. Ivan narastao. Ja odrasla.
A kofer se još nije raspao, jebem ga izdržljiva.
NAPOMENA TN: Tekst nije lektoriran, prilagođen je duvanjskom čitateljstvu!
