Nula
jesam li uzalud puna teksta?
rupčićem za brisanje suza,
nedovoljno tuđim, obrisala sam
cipele. crvena bezbojnosti, boliš mi
oči. blijediti je tužno. pojedi mi sjenu,
mrzovoljo i sjeto, operi tišinu
prašnjavu od leptira čije te gusjenice
noću u trbuhu sprječavaju da misliš
na mene. ispij totalni san iz mene,
stoput ohlađen. oduzmi ga od atomske
bombe. zbroji sa šutnjom
punom slatkorječivih riba.
pustila sam kosu da živi zasebni život
u slučaju da ovo nije plastična noć.
Koliko posto su nas voljele obične stvari?
volim hotele u kojima mahovine jedu odsutnosti
jer sam praznija jabuka
više nego što su mi jabuke prazne.
u zemlji u kojoj satnice zvuče kao sadnice
razgovaramo o trećem svjetskom ratu
sjedeći u nečijem dnevnom boravku
punom odgođenih krugova biciklom
u Dansku i natrag.
odaju me sitnice ispale iz džepova,
sastojci šampona za kosu
u koje se pretvaram
prije nego zamolim nekoga da ga mirno prolije
dok još nisam postala
najsjetnija osoba koju poznajem.
u naše glave kao da
nikad nisu padale žarulje s neba
bojeći se ozljede.
bilo je banalno i glupo
sve o čemu smo pričali.
bio je stvarno loš plesač.
Čaj s kraja stoljeća
punima dijaloga sa sobnim biljem,
distanci za promatranje leptira,
niče nam, niče zvjezdovlje mlado
sred grča s unutarnje strane čela,
gurnutosti pod jezik anđela.
jesu li strojevi, izmišljeni da
si preko njih nedostajemo, puni bolne
nesvijesti o nama, sitnim ljudima krupnog stoljeća?
ili smo takvi preko zrnastih ekrana,
glupih u svojoj pismenosti –
pametnijih od nas?
toliko smo izbrisani vlastitom biografijom
da bi trebalo
naviti alarm za čaj na kraju stoljeća.
oglasit će se bivša krv,
svjetlosnu godinu nostalgična za nama.
Izbor pjesama iz knjige Melankolija igra badminton, autorica Šima Majić, Vrijeme, Zenica, 2018.
www.tomislavnews.com
