Hrvatskoj je u ključnom nacionalnom i državnom interesu da Hrvati žive u BiH. Provjera prebivališta ili migracijska politika s tim nemaju veze
Rasprava u Hrvatskom saboru prigodom donošenja strategije Migracijske politike RH za razdoblje 2013. – 2015. izazvala je zlonamjerna i tendenciozna tumačenja u javnosti, kao i pogrešne najave o izmjenama u Zakonu o hrvatskom državljanstvu.
To je, naravno, izazvalo veliki interes, ali, razumljivo i strah Hrvata u BiH, da će se nešto radikalno mijenjati ili otežavati vezano uz njihovo hrvatsko državljanstvo, istaknuo je u razgovoru za Večernjak generalni konzul RH u Mostaru Velimir Pleša naglašavajući da je istina posve drukčija.
Ostaju li Hrvati u BiH bez mogućnosti stjecanja dvojnog državljanstva, ili kao što neki tvrde da se radi o početku toga procesa?
Ne, nije istina da Hrvati ostaju bez mogućnosti stjecanja dvojnog državljanstva jer je zakonom točno određen način stjecanja hrvatskog državljanstva i to se ne mijenja niti postoji ikakva odluka ni naznaka prema kojoj bi se mijenjao Zakon o hrvatskom državljanstvu, a koja bi bila usmjerena prema Hrvatima u BiH, odnosno prema pripadnicima hrvatskog naroda koji žive izvan Hrvatske, a kojima bi se brisao pojam pripadnika hrvatskog naroda.
Što je onda točno, konzule?
Točno je da zakon jasno definira načine stjecanja hrvatskog državljanstva, a to su podrijetlo, rođenje na teritoriju Republike Hrvatske, prirođenje te stjecanje državljanstva prema međunarodnim ugovorima.
Dakle, dijete podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo, ako su njegova oba roditelja u trenutku njegova rođenja hrvatski državljani, odnosno čiji je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, a dijete je rođeno u Republici Hrvatskoj, ili ako je jedan od roditelja u trenutku rođenja djeteta hrvatski državljanin, drugi bez državljanstva, ili nepoznatog državljanstva, a dijete je rođeno u inozemstvu.
Što se tiče prirođenja ili naturalizacije, takav primitak u hrvatsko državljanstvo uvijek (pa i sada) podrazumijeva podnošenje zahtjeva nadležnom tijelu Republike Hrvatske, zatim provedbu upravnog postupka i donošenje upravnog akta kojim se rješava o zahtjevu stranaca za primitak u hrvatsko državljanstvo.
U tim je postupcima stjecanja hrvatskog državljanstva naturalizacijom ključno pozivanje stranaka na pravne osnove: iseljenje iz Republike Hrvatske (članak 11. Zakona) i pripadnost hrvatskom narodu (članak 16. Zakona).
Prema članu 11. “iseljenik, njegovi potomci do 3. stupnja srodstva u ravnoj liniji i njihovi bračni drugovi mogu prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo (pa i ako nisu napunili 18 godina, da nemaju otpust iz stranog državljanstva te da nisu imali prijavljeni boravak u RH najmanje 5 godina neprekidno)
Prema članu 16. “pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako poznaje hrvatski jezik i latinično pismo te poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i prihvaća hrvatsku kulturu”.
I da pojasnim, hrvatsko državljanstvo prestaje otpustom, odricanjem te po međunarodnim ugovorima, a to znači da osoba sama, ako želi, podnosi zahtjev za otpustom ili se odriče hrvatskog državljanstva.
Neki su čak i ‘češljanja’ adresa, naročito u pograničnom području povezali s ovim procesom otkazivanja dvojnog državljanstva?!
Točno je da je osim Strategije migracijske politike, Hrvatska krajem prošle godine donijela Zakon o prebivalištu. Taj je Zakon donesen u svrhu usklađivanja evidencije o prebivalištu i boravištu građana sa stvarnim stanjem, s obzirom da mnoge osobe isele iz Republike Hrvatske ili promjene adresu unutar Hrvatske, a tu promjenu ili iseljenje ne prijave nadležnim tijelima.
Sama odjava prebivališta u Hrvatskoj nema nikakvog utjecaja na posjedovanje hrvatskog državljanstva ili imovine u Hrvatskoj. Hrvatski državljanin koji živi u inozemstvu može posjedovati hrvatsku putnu ispravu dakle putovnicu, u kojoj je upisana adresa stanovanja u inozemstvu. Osoba koja odjavi prebivalište u Hrvatskoj vraća hrvatsku osobnu iskaznicu, jer se ona izdaje temeljem prebivališta.
Znači, to nema veze s državljanstvom?!
Ponavljam, to nema apsolutno nikakve veze s hrvatskim državljanstvom.
Hrvatskoj je u ključnom nacionalnom i državnom interesu da Hrvati ostanu u Bosni i Hercegovini, a stabilna Bosna i Hercegovina jamstvo je i hrvatske stabilnosti. Našim ulaskom u Europsku uniju Bosna i Hercegovina, a time, dakako, i Hrvati u BiH, ali i svi građani BiH koji imaju hrvatsko državljanstvo, imat će koristi. Jer demokratska i razvijena Europa dolazi u najbliže susjedstvo, otvara se mogućnost korištenja prekograničnih europskih fondova, a to pak znači mogućnost otvaranja novih radnih mjesta, a u konačnici i povratak onih koji su nekada otišli, kako mi to kolokvijalno kažemo “trbuhom za kruhom”.
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova upravo radi na jednom projektu koji radno zovemo “Jadranska Provansa”, a koji bi povezao prostore dalmatinskog zaleđa i hercegovačkog područja s druge strane granice i na kojem bi se razvijala moderna turistička ponuda, od kulture do gastronomije, upravo onako kako se prije pedesetak godina razvijala Provansa u Francuskoj, a koja je danas nešto potpuno različito i predstavlja europsku top destinaciju. Mi imamo sve, podneblje, kulturu, tradiciju i trebamo je i možemo je iskoristiti na najbolji način. Jer s tog su prostora ljudi oduvijek odlazili na plodniju zemlju i u velike gradove, da bi – jednom kada su tamo došli, cijeli svoj život proveli razmišljajući o onome što su ostavili. Dakle, obnovom starih kamenih kuća u kojima bi bila organizirana seoska kućanstva koja bi turistima nudila gastronomske užitke pripremljene od autohtonih namirnica i na starinski način, a pri tom i njih učile kako se ta jela spremaju. Trebamo iskoristiti tu prekrasnu prirodu ni trideset kilometara udaljenu od mora i privući turiste, znatiželjnike i putnike i ljeti i zimi.
Što bi se ipak dogodilo kada bi se počelo razmišljati da se iz tko zna kojih pobuda pokrene inicijativa za ukidanje dvojnog državljanstva?
Nema apsolutno nikakvog razloga plašiti ljude nekim izmišljenim teorijama i inicijativama. Želio bih podsjetiti da je prije nešto više od godinu dana donesen Zakon o odnosima RH s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, u kojem se kaže da su “Hrvati izvan Republike Hrvatske ravnopravan dio jednog i nedjeljivog hrvatskog naroda”, a utemeljen je i Državni ured za Hrvate izvan RH. Zar netko zaista misli da bismo s jedne strane donosili zakone i osnivali državne urede, a s druge strane zanemarivali ili ukidali nečija prava?
Prema tome, nema straha ni bojazni da će Hrvati izvan Hrvatske biti zaboravljeni, da će im biti oduzeta prava ili da će biti zanemarivani i ne treba ih plašiti lažnim, neistinitim ili poluistinitim informacijama ili parolama koje služe samo u jednokratne, dnevnopolitičke i politikantske svrhe.
Uostalom, puno bi nam više prostora od ovog intervjua trebalo da nabrojimo bosanskohercegovačke Hrvate koji su toliko toga dali hrvatskom kulturnom, znanstvenom i sportskom životu, i da spomenem samo neke: Julijana Matanović, Miljenko Jergović, Ivan Lovrinović, Ivica Đikić, Želimir Puljić, Bobo Jelčić, Mustafa Nadarević, Ivica Šarić, Gradimir Gojer, Miroslav Blažević, Marin Čilić, Ivan Dodig, Nikica Jelavić, Mirko Alilović, Dejan Lovren, Vedran Ćorluka, Bojan Bogdanović, Zoran Planinić…(VL)tn
