U naravi čovjeka je vječito traganje za nečim. Neki snivaju svoju budućnost, osobito mlađi ljudi, a neki se vraćaju svojoj prošlosti. Iako su ovi zadnji manjina, ipak ni oni nisu beznačajni po broju, bez obzira na njihove godine. Moja dva prijatelja su upravo takva: jedan je pun ambicija i snivanja o događajima koji će uslijediti i koji će se ostvariti jer ih on predviđa, drugi je, iako još krepkog zdravlja, kondicije i marljivosti, ipak više usmjeren na prošla vremena, ljude, stvari i događaje koje on pamti. Često sam s njima i oni sa mnom i često se i prepiremo, osobito njih dvojica, a ipak ne možemo jedni bez drugih. Naši ukućani pomalo trpe radi naših razglabanja stvari koje nikom ništa ne koriste. Upravo kada sam i sam uočio da se i meni prigovara na učestalo i dugotrajno raspredanje o svemu i svakom pa sam želio zapisati dio naših razgovora kao opravdanje našeg nehonoriranog rada koji će možda nekome koristiti, iako ga nitko neće platiti. Da bi stvar bila zanimljivija (kao da sam ja to birao) moji prijatelji su iz različitih tradicija, govora, navika, običaja i koječega još. Jedan od mojih prijatelja se zove Đuro. On je rođen i odrastao u jednom selu na sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Drugi prijatelj je Miško, rođen je u jednom selu hercegovačkog krša. Svi živimo u Zagrebu.
Naši susreti najčešće su se odvijali u parku Maksimir ili oko jezera na Jarunu. Đuro je uvijek dolazio prvi i čekao prebirući uvijek neke zapise, reklame, planove …, a Miško je uvijek čekao zadnji tren da bi se uputio, a ja bih ga čekao, jer su nam stanovi bili relativno blizu. Naravno, mi smo i ovaj put kasnili.
Dolazimo mi blizu, uvijek iste klupe na kojoj smo najčešće odsjedali samo nas trojica, kao da je za nas bila rezervirana. Opet kasnite viče Đuro. Već sam prelistao sve reklame.
A kud si požurio, odvrati mu Miško, ta nisi plaćen po točnosti dolaska nego po učinku.
Ma kojem učinku, bedače jedan, odvrati mu Miško, zar ćemo imati ikakav učinak slušajući tvoja nadovidanja o kojekakvim planovima i fantazijama.
U to smo već prišli Đuri, pozdravismo se bez ljutnje i uputismo se, opet našom, stazom. Neki naši poznanici jednom zgodom nam dobaciše da su čuli da bi Bandić mogao tu stazu imenovati po nama, ali je u dilemi po komu je nazvati, trojica su previše za jednu ploču.
Uputismo se na našu uobičajenu šetnju.
Đuro odmah započe: evo dok sam vas čekao čitam kako je i u Hrvatskoj zavladala neka pošast zvana bit cion.
Što ti je to, pita Miško?
To ti je teško ovako na brzinu objasniti, odgovori Đuro.
Nemoj Đuro odmah započeti s pametovanjem, ta, kako je moguće da je to postao hit ako se ne može objasniti što to jest, protestira Miško.
Potom Đuro započe objašnjavati. Ma, zapravo, to ti je neka vrsta digitalnog novca koji nema svoju materijalnu pojavu nego on funkcionira digitalno, njega zovu i kripto valuta. Proizvode ga ljudi koji se koriste računalom na kojem je instaliran software iliti program s kojim se upravlja cijeli ovaj proces. Ljudi koji su ga kupili prate njegovo tržišno kretanje i kada uoče povoljan trenutak kupuju ga ili prodaju. Dakle, on ima svoju vlastitu kotaciju. Iza njegove pojave ne stoji niti jedna država ni banka nego ljudi koji se s njim bave, odnosno koji s njime trguju. Evo, čekajući vas pročitao sam da je hrvatski predsjednik vlade izjavio da je otkrio kako se može najbrže obogatiti – trgovanjem bit coinom.
Stani der malo, reče Miško povišenim tonom. Daj molim te Đuro, okani se bedastoća. Kako može bilo što postojati, a nema ga, nitko ga nije vidio ni čuo, samo neka digitalija kako to ti zoveš? Ja bih tebi prijateljski savjetovao da se ti okaniš ćorava posla; pa barem si ti pametan čovjek i pred sobom imaš toliko opipljivih stvari s kojima se možeš baviti i danas i sutra i za sve znaš kako je nešto nastalo, kako obitava, tko iza svega stoji itd. A taj naš predsjednik meni izgledao kao da je pao iz kišnog oblaka pa otkriva kako je moguće iz ničega stvoriti nešto i od toga ne zaraditi nego postati bogataš. E moš mislit!
Ma, moj Miško odvrati Đuro, mi danas živimo u digitalnom dobu i moramo se prilagođavati svemu što se javlja kao novina, jer ćemo samo tako uhvatiti korak s razvijenim svijetom. Prošla su vremena tvoga pluga i motike, ali i novčanica koje ti se motaju po džepu, dolazi vrijeme kada će se živjeti i umirati digitalno.
Malo zastani Đuro, molim te, daleko ti ode, uskočih i ja u ovu priču. Nema smisla da ti sada nama objašnjavaš kada to sve skupa djeluje kada se i kroz ove oblake vidi da je to vrlo nedorečeno, a ja bih rekao i problematično. Još se nije raspetljala ni logika famoznih kartica u našim novčanicima s kojima plaćamo i kad nemamo ni lipe na našim računima i tako se povećavaju kolone onih koji sve više siromaše, a banke bilježe sve više dobiti u svojim bilancama, a ti bi već uskakao u neke nove dubioze.
U taj čas pljusnu kiša i dobro nas sve okupa i ohladi. Požurismo brže do auta, a bit i ne bit ostavismo tamo gdje smo ga i otkrili – u digitalnom parku.
www.tomislavnews.com/Piše: Krešimir Krišto/Foto ilustracija
