Okruženi smo galamdžijama, fascinirani laktarošima i licemjerima, mjera uspjeha su nam lopovi, molimo za posao vlastitoj djeci kod neobrazovanih, glasujemo za lažove da nam kroje stvarnost i taj život smatramo normalnim.
PIŠE: Martina Mlinarević-Sopta
Moj stric Jozo je inženjer strojarstva i čovjek koji priča najmanje na cijelom svijetu. Matematiku i fiziku ima u malom prstu od malog prsta i babina kuća u spomenarima mog djetinjstva uvijek nosi miris mlijeka za nas djecu koji mu subotom dovučemo svoje zadatke iz škole. I pomno pratimo njegova laka objašnjenja za beskrajno teške operacije. Onaj osmijeh otkinut s kuta usana kad konačno odradimo nešto točno. Stric Jozo je, osim nama, bio dostupan i svim generacijama komšiluka za džabe. A kad ti on objasni nešto, onda si to naučio zauvijek.
Križaljke iz novina bi pojeo za tri minute. Čitave Skandi od korica do korica. Na onom Milijunašu niti ne izgovore pitanje, on ga već sebi u bradu odgovori. Nikad nije zarađivao od svog fascinantnog znanja, osim ono regularno od 7 do 3 u firmi. Uvijek je bio po strani. Puštao da kretenoidni, nepismeni i neuki budu šefovi, a on bi slijegao ramenima i nosio taj svoj tihi život lagano, kao zaboravljeni kliker u džepu.
Nikad nije vozio auto. Kad bi ga nekad povezla s posla do kuće dao bi mi 100 maraka. Tek tako. Strikanova lova je bila najlakše zarađena lova na svijetu. Nisi ga morao ni zvati, ni pričati s njim uobičajene preseratorske floskule, dovoljno je bilo samo da si tu i da ti nekad između babinih vitrina i stola sretne osmijeh. Strikan je rođen na Božić i svake godine ga ljubimo duplo.
Kad je lani bio u bolnici njegove oči po prvi put nisu imale rješenje neke jednadžbe. I zaboljelo je do užasa, onim osjećajem kad shvatiš da zaista tako u tišini, nenametljivi i dobri, uvijek svojevoljno u sjeni, sasvim neprimjetno odlaze veliki ljudi. I taj njihov odlazak nas niti ne pomjeri s mjesta. Jer smo toliko otvrdli u svojoj hladnoći.
S druge strane, okruženi smo galamdžijama, fascinirani laktarošima i licemjerima, mjera uspjeha su nam lopovi, molimo za posao vlastitoj djeci kod neobrazovanih, glasujemo za lažove da nam kroje stvarnost i taj život smatramo normalnim.
Obični, priprosti, iskreni i dobrodušni su opako najebali u ovom poretku. Senzacija, statusa i natjecanja gladna okolina ne nalazi ništa inspirativno u takvim ljudima. Krivo vrijeme rađa krive ideale. U kojem je prosjek i domet biti popularna budaletina, a biti dobar je nekakva fujava patetika koja ne ide uz modernizirani bičarski život. Mahala će se već potruditi da takve sortira u ladicu uvrnutih luđaka.
Pa neka. Njegujte luđake koje poznajete. Oni su unikat ovog šugavog svijeta. Vidjet ćete kad jednom nestanu, koliko će vam faliti njihova tišina. Tišina kojom su pričali više nego svi glasovi koje ste ikad čuli.
Martina Mlinarević-Sopta
