Kada sam na ruke uzela to malo stvorenje, mojim tijelom razlila se toplina. To je dijete moga Stanka, krv moje krvi i zato mi je toliko blisko, drago, ljubila sam joj male ručice, a moj Stanko i moja nevjesta Smilja stajali su zagrljeni iznad mene i zadovoljno se smiješili.
Kada mi je Stanko večeras u naručju donio šestomjesečnu kćerkicu Ivanu, moju prvu i jedinu unučicu, primila sam je raširenih ruku, a ona mi je zahvalila glasnim djetinjim smijehom, i čvrstim stiskom ruku oko mojega vrata. Nagnalo me to da konačno kažem Stanku da je više ne prenosi iz stana u stan, neka živi kod mene, ja ću je čuvati i odgajati, a ako žele mogu u moj veliki stan useliti i on i njegova žena Smilja, moja nevjesta. Ako baš moraju, neka dosele i Smiljina djeca. A trebalo mi je snage da to prevalim preko usta, da slomim u sebi ponos majke, koju je, tako sam dugo mislila, jedini sin uvrijedio, koju nije poslušao, koji je bio spreman zaboraviti, nikada ne vidjeti, zbog ljubavi prema Smilji.
Ne zato što mi je Stanko bio jedino dijete, odgajano u ljubavi i izobilju, lijep i pametan, nedavno postao liječnik, što je bila moja velika želja, a bila je to želja i moga pokojnog supruga, koji , na žalost, nije dočekao ispunjenje te želje, kažem, ne zato što sam isuviše voljela svoga Stanka i što bih teško podnijela njegovu ženidbu i odlazak iz kuće, nago zato što Smilja nikako i ni po čemu nije bila žena za Stanka. Nisam sitničava, uvijek sam bila tolerantna, razumjela sam mlade, nikada nisam ni pomislila da bih ja sinu birala ženu, ali ovo sa Smiljom, tako sam dugo mislila, prevršilo je granice podnošljivosti.
Smilja je, naime, bila moja susjeda kada sam sa suprugom i tek rođenim sinom doselila u mali hercegovački grad. Bila je djevojčurak od nekih petnaest godina, umiljata i uvijek spremna pričuvati mi sinčića kada bih trebala izići u trgovinu. Ja bih joj počesto kupovala sitne darove, a Smilja je naprosto obožavala moje dijete, pa mogu reći da je Stanko uz nju i prohodao. Ona ga je vodila u šetnju, izlazila s njim u park, igrala se, a Stanko ju je obožavao. Kada je počeo govoriti zvao ju je “Ija”, pa smo je još dugo i mi odrasli tako zvali.
A Smilja je poslije osmogodišnje škole otišla u srednju medicinsku u veći grad. Bila je lijepa djevojka pa se nisam iznenadila kada se, ne završivši školu, udala i ostala živjeti u drugom gradu. Povremeno bi dolazila k roditeljima, ali sve rjeđe, jer je za četiri godine braka rodila troje djece. Majka joj je pomagala odgajati ih, često ih dovodila k sebi, pa sam i ja Smiljinu najstariju kćer često čuvala, ustvari ona i moj Stanko mogli su se satima sami igrati, a da se ne posvađaju. Smiljina majka i ja znale smo se šaliti, gledajući ih onako zaigrane, kako se Stanko vrlo brzo odužuje Smilji.
Čini mi se da je moj Stanko, u svemu primjeran sin i odličan učenik, bio maturant kada se pročulo da se Smilja vratila u naš grad, da je dovela svoje troje djece, da je unajmila stan i zaposlila se kao medicinska sestra u našem Domu zdravlja. Smilja je već ranije uspjela završiti medicinsku školu i raditi u bolnici. Žene su nagađale razlog njenog dolaska iz velikog grada u mali, što nije bilo uobičajeno.
Nedugo po njenom dolasku u naš grad, srela sam je na ulici, u šetnji s djecom. Starija kći već je bila velika i vrlo nalik majci. Obje su bile našminkane, dotjerane i vesele, svatko bi pomislio da su sestre. Bilo mi je normalno pozvati Smilju na kavu, u svoju kuću. Nisam je uspjela prva upitati, iako sam to namjeravala, a Smilja mi je već sve o sebi ispričala. Zbog neslaganja i stalnih svađa sa suprugom sporazumno su se razveli i dogovorili se da će ih financijski pomagati koliko god bude u mogućnosti. Dogovorili su se i da otac djecu redovito, kada god zaželi, dođe posjetiti ili ih odvede k sebi.
Patrijarhalno sam odgojena i nisam mogla shvatiti, bez suza, bez osuđivanja supruga, pa mi se činilo kako su se razveli samo iz obijesti, da vide koliko će dugo izdržati jedno bez drugoga. To sam, naravno, Smilji i rekla, a ona me uvjeravala kako je to sasvim ozbiljno i normalno, zašto bi skupa živjeli ako im se “naravi ne podudaraju”. Nisam dobro razumjela što to znači pa sam promijenila temu.
Smilju sam povremeno viđala, uvijek urednu i dotjeranu. Sretala bih i njezinu najstariju kćer Marinu, koja bi ponekad navratila i k meni kada bi došla do bake. Moj Stanko je već bio pri kraju fakulteta, pa je rijetko dolazio kući. Kada ne bih mogla izdržati bez njega, ja sam odlazila u Zagreb s punim torbama kolača, pita…
Uoči Domovinskog rata u Hrvatskoj, Stanko je postao liječnik. Nitko sretniji od mene! Molila sam ga, preklinjala da ne ostaje u Zagrebu, jer kod nas je mirnije, i, nadala sam se, neće biti rata. Usto, u našoj bolnici odmah je mogao početi raditi. Stanko me poslušao i ja bih često govorila da mi je ispunjena velika želja, još kada bi se Stanko oženio i kada bih dočekala unuče, ne bih žalila umrijeti.
Kako je u našem mjestu običaj, prvu sinovu liječničku plaću potrošila sam na slavlje, pozvala sam susjede i prijatelje da sa mnom podijele radost. Na slavlju su bile i Smilja i njena Marina, koja je upravo bila maturirala. Cijelo vrijeme slavlja Stanko i Marina sjedili su jedno pored drugoga zabavljeni svojom pričom, ja sam govorila kako bi bilo lijepo da Marina ne ide studirati, da se uda za mog Stanka. Naravno, nisam mislila ozbiljno i nisam mislila ništa loše, ali je Smilju to povrijedilo.
Marina je ubrzo otišla na studij, a rat je počeo i kod nas. Moj Stanko bio je u Sanitetskom stožeru i stalno na terenu, na bojištu. Koliko sam dana i noći klečala pred slikom Gospe Sinjske moleći da mi se živ i zdrav vrati. Postila sam, činila zavjete, sve za život i sreću svoga sina. Marina je često nazivala iz Zagreba i raspitivala se za Stanka, ostavljala mu poruke, jer ga najčešće nije bilo kod kuće.
S Marinom sam razgovarala kao s vlastitom kćeri, bila mi je draga, ali sam joj, zbog želje njene majke, uvijek spominjala da mora završiti studij, da uči, a Stanko će je već čekati. Naravno, sve sam to govorila u Stankovo ime, a kada bi on došao prenosila sam mu poruke, razgovarala s njim o svemu, jer je on sve svoje tajne povjeravao meni. Nikada nisam, iako sam se trudila, primijetila da je zaljubljen u Marinu, nikada mi nije ostavio poruku za nju, niti je pokušao nazvati. Jednom je imao dulji dopust i nagovarala sam ga da ode u Zagreb k Marini. Samo je rekao da mu to ne pada na pamet i da mu o njoj više ne pričama “i njoj bi bilo pametnije da uči, nego što visi na telefonu”, ljutito je rekao moj Stanko, što me iznenadilo.
Sigurno ima drugu djevojku, pa s Marinom se nije zapravo ni zabavljao, više sam ja to sebi umislila. No, svaki razgovor sa sinom o nekoj njegovoj vezi završavao je Stankovim riječima kako on više nije dijete i kako zna što radi, te da ga u ovim ratnim vremenima, kada je najvažnije preživjeti, ne zamaram pričama o djevojkama. Pravdala sam njegovo neraspoloženje strahom i umorom, ali on je bio jedini s kojim sam mogla podijeliti i svoju radost i svoju brigu, jer zbog čestog granatiranja našega grada gotovo da nisam izlazila iz kuće, a i svatko je imao svojih briga. Nije bilo beskrajnog ispijanja kava sa susjedama i prijateljicama, nije bilo gradskih tračeva, svatko se povukao u sebe i brinuo svoju brigu.
No, u posljednje vrijeme moj je Stanko postao šutljiv, nije bilo njegovih šala kojima me nastojao raspoložiti, a sve je češće i noći provodio u bolnici, morao je stalno dežurati kada nije na bojištu, tako je meni govorio. Bilo mi je mnogo lakše kada bih znala da je u bolnici, da nije na bojištu. Iako sporo, vrijeme je prolazilo, jedne ljetne večeri, naslonjena na prozor iščekivala sam Stanka s uskopaljskog bojišta. Trgnula me zvonjava telefona, kojega sam se uvijek plašila, a pogotovo kada mi sin nije bio kod kuće.
“Teta Ive, spremite se i dođite, polako do bolnice, Stanko je lakše ranjen, geler mu je u nozi. Ništa opasno”, čula sam plačni Smiljin glas i samo prvi dio rečenice. U papučama sam istrčala na ulicu i ne znam ni sada tko me je dovezao do bolnice. Upala sam u bolesničku sobu, u kojoj je bio moj Stanko, blijed, ali nasmijan, raspoložen i meni je pao kamen sa srca. Vidjela sam mu zavijenu nogu i vjerovala sam da ozljeda nije velika. To mi je potvrdio i liječnik, a zatim je ušla Smilja. Bila j blijeda, zaplakana, uznemirena. I dok sam ja razgovarala s liječnikom i Stankom nehotice sam vidjela kako Smilja miluje mog Stanka po nozi, kako je u svoje krilo stavila njegovu zavijenu nogu. Pomislila sam da će je previti, a onda sam vidjela kako je Stanko pocrvenio, zbunio se i promucao da idem kući, da će i on uskoro doći, da ne brinem. Smilja je i dalje milovala na svome krilu nogu moga sina. Vratila sam se kući, ali tu scenu nisam zaboravila. Nisam znala što misliti, ali mira nisam imala. Šetala sam po stanu, a onda opet krenula prema bolnici. Bez najave, iznenada, otvorila sam vrata Stankove sobe. Smilja i Stanko me nisu odmah primijetili, bili su u strastvenom zagrljaju. Vjerojatno sam vrisnula prije nego sam se onesvijestila, jer sam se probudila na krevetu do Stankovog. Otvorila sam oči i susrela se s tupim, zbunjujućim pogledima moga sina i Smilje. Okrenula sam glavu i zaplakala.
“Ne plači, majko, volim te, ali nisam imao hrabrosti reći ti da sam zaljubljen u Smilju. Ona je moj život i bez nje ne mogu! Ti čini što znaš, ali od Smilje me nećeš rastaviti”, čula sam odlučan glas svoga sina jedinca, liječnika, mog ponosa, moje jedine radosti. Ustala sam s kreveta, bez riječi, i krenula prema vratima. Smilja mi je pokušala pomoći, ali nazvala sam je kurvom, prostakušom i ne znam kako sve ne i zalupila vrata za sobom.
Otišla sam ravno Smiljinoj majci i na njoj, pred Smiljinom djecom, odraslom kćeri i desetogodišnjim sinom, istresla sav bijes. Ne znam što sam sve rekla, prijetila, a moja susjeda, Smiljina majka, i sama je plakala i svoju kćer nazivala svakakvim imenima. Ona je znala za tu vezu, odgovarala kćer, prijetila Stanku, ali sve je bilo uzalud.
U stanu nisam imala mira, ludila sam, misli nikako nisam mogla sabrati, bila sam u stanju odreći se jedinca, ali sam u kutku srca zadržala nadu da moj Stanko neće učiniti takvu glupost: vezati se sa rastavljenom ženom i majkom troje djece, ženom koja je samo pet godina mlađa od mene, a petnaest starija od moga sina. Jesu li vrane popile mozak mome sinu? Treći dan Stanko je došao kući. Poljubio me, obrisao mi suze, a nada je u meni rasla. Pogledala sam ga preklinjućim pogledom. Nije se zbunio, nije pocrvenio, gledajući me pravo u oči, odlučnim je glasom rekao:
“Majko, sa Smiljom se zabavljam već dvije godine. Ona će za koji mjesec roditi moje dijete! Bolje bi bilo da sam ti to uspio ranije reći, da si imala vremena pomiriti se polagano s mojom odlikom. No, što je tu je! Mi ćemo se sutra vjenčati i bilo bi najbolje da ne praviš scene, da ti se svijet ne smije. Bilo što da pokušaš učiniti, ja ne mijenjam odluku”, čula sam glas svoga sina, glas koji prije nikada nisam čula, riječi koje su mi parale srce, koje su me boljele, vrijeđale… Uspjela sam samo reći da ga više ne želim vidjeti, neka radi što hoće i je li mi to hvala za sve…
Nije me slušao do kraja, mirno i uzdignute glave izišao je iz kuće, a ja sam ostala skrhana bolom, sama… Stanko nije dolazio kući, ali me telefonom pozvao na vjenčanje. Lupnula sam slušalicom! Znala sam da su se vjenčali i da žive zajedno. Iz kuće nisam izlazila, bilo me je stid i susjeda i rodbine. Znala sam da nitko ne odobrava Stankov postupak, da žale i njega i mene. Stanko je ponekad zvao telefonom, ali meni bi se grlo sušilo i nisam mogla progovoriti.
Mučila sam se sama sa sobom, pokušala normalno razmišljati, ali nisam se mogla pomiriti s istinom. Nekada bih odlučila da ću otići do Smilje, da ću ja Stanka nazvati, ali nikada nisam skupila dovoljno snage za to. Nisam više razmišljala ide li Stanko na bojište, bilo je dana kada nisam strahovala ni za svoj, ni za njegov život. Bilo mi je svejedno što će se dogoditi.
Bila sam u krevetu, kada je zazvonio telefon.
“Majko, dobio sam kćerkicu, moraš vidjeti unučicu kako je slatka!” Prije nego što sam uspjela spustiti slušalicu čula sam veseli glas svoga sina. Nešto je u meni prepuklo, pokrenulo se, osjetila sam uzbuđenje, drhtala sam. A tada sam, nakon tri mjeseca prvi put ugledala na vratima svoga sina. Veselog i zadovoljnog. Poletio mi je u zagrljaj, zaplakao, a ja sam ga čvrsto stegnula rukama i jecala. Zajedno smo otišli u rodilište. Kada sam na ruke uzela to malo stvorenje, mojim tijelom razlila se toplina. To je dijete moga Stanka, krv moje krvi i zato mi je toliko blisko, drago, ljubila sam joj male ručice, a moj Stanko i moja nevjesta Smilja stajali su zagrljeni iznad mene i zadovoljno se smiješili.
www.tomislavnews.com /Ljuba Đikić
