Dirljiva priča bračnog para Đerek iz Gornjih Vinjana-Imotski, koja će vas natjerati na razmišljanje
Ljubav je najljepša riječ na svijetu. Nena i Veljko Đerek iz zaseoka Đereci u Gornjim Vinjanima, pokraj Imotskog, ugradili su je u svoj dom i njome protkali život, pišući dirljivu priču koja budi nadu i tjera suze na oči. Podigli su troje djece, njihovoj sreći i ponosu nije bilo kraja. Ali, zaputiše se djeca u svijet, svatko na svoju stranu, a Nena i Veljko ostali su sami u kući u kojoj se pojavila velika praznina, muka u duši…
Nenu i Veljka ljubav je spojila prije 30 godina. Ona iz Prološca, on iz Vinjana. Vjenčali su se 1985. godine. Njihovo prvo dijete, kći Anela, danas ima 28 godina, udala se i živi u Švicarskoj. Dobila je i kćerkicu, a Nena i Veljko prvu unučicu, svoju radost.
Anela se diči diplomom profesorice engleskog jezika. Sin Ante ima 25 godina i radi kao sezonski konobar na Palmižani, vrijedan je i sposoban. Sin Jure na trećoj je godini elektrotehnike. Svatko je, rekosmo, otišao na svoju stranu. Nena i Veljko sami kao dva goluba. A kuća im, hvala dragom Bogu, velika, sobe prazne, okućnica velika… Mir, tišina, od mirovine se može lijepo živjeti…
Mir koji ubija
Dosta je bilo takvog mira, vrag da ga nosi! Nena i Veljko odlučiše u svoju kuću opet unijeti vrisku, smijeh, ciku… Udomiše troje nepoznate djece, tri brata, sve jedan drugome do uha, ostavljene u splitskom Domu “Maestral”. Jednom je sedam, drugom pet, a trećem tek tri godine. Malac još nosi pelene.
– Ja sam sebi dala zavjet da ću, kada odgojim svoju djecu i ako me posluži zdravlje, odgojiti još djece koju ostave roditelji. I evo, želja mi se ispunila. A kako i moj Veljko obožava malu djecu, nije trebalo puno da krenemo u ovaj izazov. Ja sam dijete iz velike obitelji. Imala sam šest sestara, uvijek je u kući bilo vike i cike. A i moj je Veljko imao šestero sestara i braće, pa i on zna kakva je to frtutma u kući. I sada, odjednom, naša se djeca razbježaše, ostadosmo ja i on. Mir u kući koji ubija, gledamo onu televiziju, sve nam nešto fali. I tako, dogovorismo se da ćemo udomiti dvoje djece koju su ostavili roditelji i od njih učiniti prave ljude. Razgovarali smo s našim Centrom za socijalnu skrb i oni su nas svesrdno podržali – govori nam u svojem domu uvijek nasmiješena Nena.
Imamo još jednoga
Međutim, iz Centra su im rekli da će možda trebati smjestiti tri brata i pitali ih hoće li im to biti problem.
– Kažem mome Veljku: “Što ćemo?” A on meni: “Neno moja, di je dvoje, može i treće. Bit će samo malo više brige i više vike po kući.” Mi se pogledasmo i to je bio znak da u kuću dovedemo troje anđelića. Evo, kod nas su već petnaestak dana. Trebalo ih je adaptirati, priviknuti na kućni život, promijeniti im hranu i navike. Djeca upijaju odmah, a ova naša tri anđelića dobro su se uklopila. Već su se naučili redu. Ustajanje, doručak, igra, ručak, odmor, igra, večera, kupanje, spavanje. Sve ide kao po špagu – raznježila se Nena dok joj se najstariji dječačić vere po ramenima.
Druga dvojica stalno su s Veljkom. Objesili mu se oko vrata, ljube ga, a on im sve ugađa. Vidi se, djeca su željna ljubavi.
– Zovu me tetom, nekada im se zaleti i riječ “mama”. Veljka zovu barbom, stricem. Najstariji se već sprema za prvi osnovne – veli Nena.
– Brate, živi su, ali dragi da draži ne mogu biti! Moram ih paziti, blizu je cesta. Imaju prostora oko kuće koliko hoćete. Moja Anela poslala im je paket iz Švicarske, a moj Ante od džeparca im donese pune ruke svega i svačega. Primili su ih kao svoju braću – raduje se Veljko.
– Anela ih svake večeri u Švicarskoj gleda preko Skypa, smije se, jedva čeka da ih vidi uživo. Jure ih obožava…
I onda Nena uze balun i povede mali nogomet s trojkom.
– Ovaj će biti Messi, ovaj mlađi Ronaldo, vidjet ćete, igraju ko veliki.
Nena i Veljko Đerek satkali su svoj dom od ljubavi. One praznine koja je nastala nakon odlaska Anele, Ante i Jure više nema.
Centar: Bravo, hrabri ljudi
S velikim zadovoljstvom moram istaknuti da u nadležnosti našeg Centra imamo obitelj koja je dobila dozvolu za obavljanje nesrodničkog udomljavanja djece za koju smo već neko vrijeme neuspješno tražili primjereniji i bolji smještaj diljem Hrvatske. Naši udomitelji imali su hrabrosti odlučiti se na ovaj korak i obvezati se na odgovoran i važan posao – izvesti na put mlade ljude koji će sutra zasnovati svoje obitelji.
Djelatnici Centra Imotski na raspolaganju su svim udomiteljima, bili oni srodnički ili nesrodnički, sa svim svojim znanjima i vještinama kako bi što kvalitetnije i uspješnije obavljali tu dužnost. Pozivamo i sve ostale zainteresirane osobe da se jave u Centar kako bismo ih uputili u sve potrebne informacije vezane uz udomiteljstvo – rekla je Ana Marija Lončar, ravnateljica imotskog Centra.
Slobodna Dalmacija/TN
