Čudno, nevjerojatno, ali jedan trenutak, jedan nepromišljeni poziv, pretjerana znatiželja,izmijenili su moj život

„Ova je priča prekrasna, želim da bude posebno uokvirena u sljedećem broju. Već dugo tako lijepu ljubavnu priču nisam pročitala!“, kazala sam kolegi koji je po mojim preporukama slagao tekstove za sljedeći broj. Bila sam još pod dojmom pročitane priče koja je pristigla na adresu časopisa koji sam odnedavno uređivala.

„Oh, draga Marija, sretan sam što netko i nakon četrdesete može biti tako oduševljen romantičnim pričama, koje u životu, a vi to najbolje znate, ne postoje. Život je ipak nešto drugo“, ironično je prokomentirao moje oduševljenje. Već dugo sam živjela u sretnom braku, s čovjekom kojeg sam voljela i koji me volio. Imamo troje djece, sada već odrasle i većih problema nismo imali. Bili smo sretna obitelj. Međutim, ima nešto u onoj poslovici da i sreća postane dosadna ako se ne stavlja na kušnju. Nisam u to vjerovala. Često sam slušala ispovijedi starijih prijateljica, koje su se i nakon četrdesete godine osjećale i ponašale kao šiparice, pa su, shvaćajući da vrijeme brzo prolazi, rani klimakterij uspoređivale s kasnim pubertetom. Tvrdile su da životna sreća nije samo uz jednog čovjeka i da bih i ja trebala živjeti kao u romanima: monotoniju zamijeniti malim uzbuđenjima, bezveznom avanturicom. O tome sam počela razmišljati tek prije dvije godine, kada sam pročitala Jadrankovu priču. Tada se u meni probudila silna želja da razbijem ustaljene navike. Želja kojoj nisam odoljela. Bila sam sama u uredu i još jednom pročitala priču, a onda, mimo svojih običaja, okrenula telefonski broj ispod imena autora priče.

„Halo, je li gospodin Jadranko Perić?“, počela sam sigurno, a glas mi je već podrhtavao od dubokog muškog glasa.

„Molim, ja sam“.

„Pročitala sam Vašu priču i sjajna je, objavit ću je u idućem broju i molim Vas da pošaljete još koju. Vjerujem da će naše čitateljice uživati u njima“, govorila sam, ne dopustivši da me nevidljivi sugovornik prekine.

„Hvala vam, to sam i očekivao! Žene su lude za mnom. Vole čitati moje priče, ali više vole kad im ih ja pričam. Iako Vas nikada nisam upoznao, silno bih Vam želio ispričati jednu priču. Može, sada , na uho, preko telefona, ali pod uvjetom da ste sami u uredu. Može? Zaključajte vrata, sačekat ću.“

Očarao me taj mazni, a istovremeno zapovjedni glas, pa sam kao pod hipnozom ustala i zaključala vrata, a potom se vratila u naslonjač i podigla slušalicu.

„Dakle, učinili ste što sam rekao, krasno. Sada se lijepo opustite, zatvorite oči, duboko udahnite i slušajte!“

Zatvorila sam oči, a napetost je sa svakom njegovom riječi popuštala. A riječi nisu bile obične, nego birane, prave riječi zaljubljenog čovjeka, riječi koje sam nekada davno, u gimnazijskim danima, rado slušala. Nije to bila priča, već neobično udvaranje muškarca kojega sam zamišljala, a koji je točno znao što mi godi. Riječi bih teško mogla ponoviti. Bilo je tu i stihova poznatih pjesnika i najljepših izreka o ljubavi, ali i običnih, da ne kažem prostih, riječi, no one nisu tako zvučale. Sve su se te riječi stapale jedna s drugom u duge rečenice pune nježnosti, za koje do tada nisam ni znala da ih može izmisliti i izgovoriti bilo koji muškarac.

„Osjećam da drhtite, da ste uzbuđeni, a ja ne želim da budete moja pacijentica. Zabavljao sam Vas pola sata, a sada želim i ja čuti nečiju toplu riječ. Ja sam sam, nemam ni žene ni djece, imam samo olovku i papir i bogatu maštu. Red je na vama.“ Nisam mogla izustiti ni jedne jedine riječi.

„Osjećam da si zbunjena, draga moja urednice! Dođi k sebi, nisam tako strašan, ne grizem, ne mogu to preko telefona. Saberi se, misli na mene i sanjaj me noćas, dok ti budem pisao novu priču. Čekam poziv sutra u isto vrijeme, ili ja zovem!? Moram te čuti! Znam da bi ti sada snažan muški zagrljaj i poljubac ulili snagu, pa pokušaj zamisliti naš susret ili se trgni i čitaj druge priče, radi svoj posao“, čula sam ozbiljan ton, a potom se veza prekinula.

Slušalicu sam još držala na uhu. Bože što mi je ovo trebalo, i zašto, razmišljala sam spuštajući polako slušalicu. Osjećala sam se kao da se oslobađam čvrstog zagrljaja, kao da se budim iz lijepog sna i ne želim otvoriti oči. Naglo sam ustala i odlučnim korakom krenula prema vratima, otključala ih i glasno zovnula tajnicu da mi donese kavu.

„Marija, glas Vam je nekako čudan, je li se što dogodilo?“ pitao je mlađi kolega, otvarajući vrata svoje sobe.

„Što bi se dogodilo, samo tražim kavu“, rekla sam ozbiljnim glasom.

„Znam, ali zvučalo je kao da se gušite, kao da vas netko davi“, uozbiljio se kolega.

„Dave me takvi koji ne rade svoj posao!“

„Šefice, sve je u redu, nemojte se uzrujavati, to nije preporučljivo u Vašim godinama. Znate, tlak, srce…“ tapšući me po ramenu, pokušao me oraspoložiti kolega. Nisam se mogla nasmijati i, premda to nisam željela, strogo sam ga pogledala. Vidjevši, valjda, da je vrag odnio šalu, pustio me na miru, ali ja mira nisam imala. Nemir se uvukao u mene, u svaku moju poru, nemir koji me plašio, ali u kojem sam istodobno uživala. Čudno, ali jedan trenutak, jedan nepromišljeni poziv, pretjerana znatiželja,izmijenili su moj život. No sama sam to tražila.

S posla sam stigla, kao i obično, predvečer. Djeca su bila u školi, a Danko me čekao s podgrijanim ručkom. „Izgledaš umorno, ženice“, dočekao me Danko. Tako mi je govorio svaki put kada bih kasnila s posla. Rekla sam mu da me proljeće umara, glavobolja muči, a gužva je u prometu i da ne osjećam glad.

„Jedi sam, a ja se želim istuširati, osvježiti…“ Danko je već sjeo za stol, a ja sam otišla u kupaonicu. Osjećala sam se prljavo. Jakim mlazom vode htjela sam oprati samo meni vidljivu prljavštinu. Nakon pola sata tuširanja osjećala sam se bolje, čistije, ali sam još uvijek ćutila onaj nemir, neki teret u svojoj nutrini, nešto što voda nije mogla odnijeti. Zavalila sam se u Dankovo krilo, ali bila sam daleko od njega. Nisam mogla sabrati misli. U glavi mi je bio košmar, mislila sam na Jadranka, a osjećala toplinu  Dankova  tijela. I prvi put u osamnaest godina braka, dok sam vodila ljubav s Dankom, mislila sam na drugog čovjeka. Uživala sam u tim mislima, a ne u Dankovoj nježnosti, koja je, tu sam noć shvatila, bila rutinska, monotona i bez iznenađenja. Unaprijed sam znala svaki njegov pokret i svaku njegovu riječ. Nisam smjela ni sebi, a kamoli Danku priznati da više ne podnosim tu monotoniju. Glumila sam zadovoljnu i sretnu ženu, a sreću sam tražila i našla u glasu nepoznata čovjeka, u svakodnevnom polusatnom slušanju Jadrankovih ljubavnih izjava.

Počela sam živjeti samo za tih pola sata životne radosti, a u redakciji su već znali da me u to vrijeme nitko ne traži jer „meditiram“. A ja sam, kao opčinjena, svaki dan u određeno vrijeme nazivala Jadrankov telefonski broj i svaki dan slušala nove uzbudljive riječi. Kod kuće sam bila ili zamišljena ili živčana, a Danko je to pripisivao mojoj pjesničkoj duši koja postaje čudna i razdražljiva u proljeće. Time je objašnjavao i moje izbjegavanje nježnosti, govoreći da je naša strastvena ljubav vjerojatno popustila i da nas sada veže prijateljstvo. Naravno, to je govorio u šali, vjerujući da će moje „mušice“ proći. Nije slutio da sam doista postala ravnodušna prema njemu i da je njegovo mjesto u mome srcu zauzeo drugi čovjek.

Danko je bio ugledan liječnik koji je rijetko noću dežurao, ali počeo je tražiti noćna dežurstva kako bi izbjegao svađe sa mnom. A ja sam bila sretna kad bih lijegala sama u krevet, kada bih glasno mogla razmišljati, a da me ne uznemirava ili u mislima ne prekida Dankov dodir ruku ili želja da razgovaramo.

„Marija, tebe nešto ili netko muči, progoni. Ponašaš se kao divlja, kao prestrašena srna okružena lovačkim cijevima. Reci, što se s tobom događa? Otiđi psihijatru ili svećeniku, ako meni ne možeš ili ne želiš priznati zašto si se promijenila. To ne traje dan-dva, nego više od godinu dana. Ili si ozbiljno bolesna ili si učinila veliki grijeh pa te muči savjest. Ako me varaš, bolje je da priznaš. Čovjek sam i razumjet ću. Znam da se to događa, pogotovo ženama u tim godinama. Hajde, reci, pričaj, bit će ti lakše“, počeo je jedne večeri ozbiljno govoriti Danko , a ja sam oborila pogled. Nisam izustila ni riječi.

„Zašto crveniš, nisi dijete! Reci, imaš li nekoga?“

„Nitko drugi ne postoji i ostavi me na miru!“, gotovo sam vrisnula, zalupila vratima i otišla u krevet. Sama sam sa sobom razgovarala, preispitivala se i čvrsto odlučila: moram se sresti s Jadrankom. Ali kako? On to još ni jednom nije predložio. Da odem k njemu? Iz razgovora sam saznala što sve ima u stanu, raspored svih stvari: velik, masivan pisaći stol zatrpan papirima, police s odabranim knjigama, žuti telefon… Iz priče sam stvorila sliku o njemu: crn, visok muškarac, s njegovanom bradom i brkovima, radoznalim crnim očima, bijelim zdravim zubima, koji blistaju kada se smije. Sutra ću mu predložiti da se sretnemo. Ako ne pristane, ne želim ga više čuti. A pristane li, bude li to želio, ostat ću s njim, bez obzira na djecu, Danka, skandal,sramotu… Bila sam zaljubljena u Jadranka i morala sam to priznati samoj sebi, a ako mi uzvrati ljubav, priznat ću to svima. A ako ne uzvrati? Moram pokušati, hrabrila sam samu sebe.

„Oh, draga, jutros za tebe imam divnu pjesmu! Slušaj“, čula sam, u točno određeno vrijeme, Jadrankov glas, ali sam ga naglo prekinula.

“Sačekaj, imam i ja jedan krasan prijedlog: želim da se sretnemo! Ne mogu više ovako, želim te vidjeti, riječi mi više nisu dovoljne. Reci gdje i kada!“ govorila sam odlučno toliko puta ponavljani tekst.

„Što se dogodilo? Pa ti imaš muža i djecu. Ne želim ti uništiti obitelj. Ja ti ne mogu pružiti ono što s njima imaš. Sa mnom ne bi bila sretna, ja živim samo od honorara, a ti znaš, to je jadan život. Ne želim djecu, obitelj! Oprosti, ali o tome nisam razmišljao. No, volim te i ne želim te izgubiti. Dobro razmisli što bi sa mnom dobila, a što izgubila“, slušala sam, umjesto očekivane radosti, ozbiljan glas, bez nježnosti.

„Ništa mi ne pričaj, želim te vidjeti, a o svemu ostalom pričat ćemo u četiri oka!“, ponovila sam, odlučna u svojoj nakani.

„Pa dobro, čekam te u svome stanu za dva sata. Razmisli dobro, za posljedice ne odgovaram!“, čula sam strog i gotovo upozoravajući glas. Uzmaka nije bilo. Ušla sam u taksi ( iz opreza nisam vozila svoj auto), rekla adresu i, kao da se radilo o životu i smrti, zatvorila sam oči i molila se Bogu da se sve to što prije završi, da ovaj dan prođe i da konačno znam na čemu sam. Taksi se zaustavio pred neboderom u Novom Zagrebu. Koljena su mi klecala. Prof. Jadranko Perić, pisalo je na vratima. Pozvoniti ili pobjeći? Skupila sam snagu i pritisnula zvono, a kroz tijelo mi je, kao munja, prolazio zvuk zvona. Pred očima mi se maglilo, ali sam izdržala na nogama i pokušala namjestiti osmijeh. Srce mi je počelo ubrzano kucati, udahnula sam duboko, kada sam začula ključ u vratima.

„Oh, draga gospođo Marija, pa ti… ti prekrasno izgledaš. Izvoli!“, čula sam glas, no nisam vidjela svoga muškarca iz snova. Preda mnom je stajao čovjek goleme glave i maloga trupa, a još manjih nogu. Dopirao mi je do grudi. Protrnula sam od straha i razočarenja. Vrata su se zatvorila za mnom, a ja se nisam mogla pomaknuti.

„Žao mi je što sam te razočarao, no sama si to tražila. Uđi i porazgovarajmo kao odrasli ljudi. Nisi prva žena koja ulazi u moj stan i postaje moja žrtva. Ne boj se, ništa ti neću učiniti što ti ne želiš. Zato, reci što hoćeš od mene“, nije bilo nježnosti u tom jadnom biću. Pogled mu je bio drzak, a glas pun sarkazma. Odjednom sam pomislila da sam tek sada preplašena srna koja se našla oči u oči s lovcem.

„Oprostite, ja ne želim ništa, željela sam Vas samo vidjeti…“ mucala sam zbunjeno i  pogledavala prema vratima.

„Sada je kasno. Sjedi draga Marija, više ne znam jesmo li na „ti“ ili na „vi“ . I ja sam malo zbunjen ali ne kao ti. Volim kada su žene zbunjene i kada ne znaju što bi sa sobom. Razgledaj malo moj stan i priznaj da je prekrasan. Meni ne treba žena u stanu. Misliš li da ima neka koja bi me ovakvoga htjela? Meni je dovoljan telefon i spoznaja da na svijetu, ali i u našem gradu, ima toliko osamljenih žena željnih nježnosti, nježnih riječi. Žena koje su lude za mnom dok im pričam. Zato ne želim niti jednu vidjeti, ali kada one to zatraže, a nakon godinu-dvije traže, priuštim im to razočaranje, kao tebi sada Marija. No, Bog je svoje darove svakome čovjeku dobro rasporedio. Meni je oduzeo ljepotu , a darovao pamet. Tako sam mogu zarađivati i živjeti od rada svojih ruku, zapravo znanja, mašte i glasa. I, svakako od olovke i telefona. Pišem i pričam. Na pisanju malo zaradim, iako svi hvale moje priče, a na pričanju zaradim više. Gospođo Marija, ne nudim te kavom, jer vidim tvoj sažaljivi pogled i znam da jedva čekaš da te pustim. Zamišljala si me ljepotanom kojem ćeš pasti u zagrljaj. Pogledaj me i reci: bi li me poljubila, bi li dopustila da te dotaknem? Ne trudi se odgovoriti, odgovor ti vidim u očima. Zato, draga gospođo, evo Vam broj moga žiro-računa i svakoga mjeseca uplaćujte na njega 500 maraka. Može i u kunama. To za tebe nije puno, a meni dobro dođe. Sve se u životu plaća, a ja samo želim naplatiti svoj trud, izmišljanja i šaputanja nježnih riječi i stihova. Priznaj da te to činilo sretnom i bio sam siguran da ćeš me željeti upoznati, kao i mnoge prije tebe. I, zanimljivo, ti si jedina tražila mene, inače ja tražim i nazivam bogate žene. Znam da je ovo za tebe šok, ali ja sam dobar čovjek, jer sve žene koje mi dođu, pustim da odu. I sve brzo odu. Ne pitaju kako se ja osjećam i sve plaćaju moju patnju. I to je pravda! Upozoravam te, većinu naših razgovora snimio sam na kazetu. Znam da ne bi podijelila sramotu, zbog svoga ugleda, zbog ugleda svoga supruga i svoje djece, zbog straha od prijatelja i osude društva. Tvoj će novac, siguran sam, redovito stizati na moj račun. Ti si deseta koja je nasjela, tri su žene trenutno u obradi, a sutra moram naći četvrtu, kojoj ću šaptati u tvoje vrijeme, u deset sati ujutro. Ja sam vrijedan čovjek koji zarađuje za solidan život. Uskraćen sam za ljubav, za obitelj, ali zato imam dovoljno novca za dug život, u kojem ću čitati, pisati i šaptati nježne riječi. A to se isplati, ako je čovjek pametan! Doviđenja i hvala, prekrasna gospođo Marija. Ne ljutite se i do uplate! “

Svaka riječ prodirala mi je u mozak. Sve sam shvatila, sve razumjela i uzela uplatnicu, a Jadranko, dragi i jadni Jadranko, otvorio mi je vrata kroz koja sam istrčala, postiđena i uplašena.  

„Što ti je najednom ženo? Otkud takva ljubav nakon dvije godine. Sigurno te ostavio ljubavnik“, mazno je govorio moj Danko, a oči su mu sjale od sreće. „Znam da me nikada ne bi prevarila, zato se mogu šaliti s tobom. Nešto te je bilo spopalo, i vidim, pustilo te je. Događa se to. Zato molim Boga da sada mene ne uhvati to nešto”, široko se smiješeći tepao je Danko.

 A ja mu nikada neću priznati da sam ga varala mišlju i riječju i da sada plaćam svoj grijeh njegovim novcem, nadajući se da neće primijetiti.

www.tomislavnews.com