Draga moja Mare, danas je blagdan Svih svetih, dugo ti nisam pisala, jer se, hvala Bogu i tehnologiji, sada često čujemo i vidimo, a ovo ti pišem da i drugi saznaju što se kod nas događa…
Ja ću ovo svoje pismo tebi objaviti na našem portalu, a pismo nije veselo iako ćeš se ti, znam te, smijati! Ne znam što bih ti rekla ili zamjerila, jer i ja uvijek volim sve okrenuti na šalu, ali, vjeruj ti svojoj Anđi, ovo je ozbiljan problem kod nas.
Ne vjeruješ?! Dugo je problem bio nezaposlenost, a eto sada mladi odseliše, pa već dugo manjka radnika. Ne službenika, ne dužnosnika, ne proračunlija (oni što primanja, ma ne plaću, plaću treba zaraditi, dobivaju iz proračuna!) jer tih ima i viška i svaki ih je dan više, nego nam fali radnika: vozača, konobara, kuhara, zidara, irgeta, čobana (čujem ovdje tvoj uzdah!) …
Problem je kod nas dugo bila i kako se to kaže komunalna infrastrukture, a sada smo i to riješili, imamo sve k’o sav razvijeni svijet. Imamo velike kuće, struju, vodu, asfalt, telefon, televiziju, auta…, ali nam nedostaje ljudi da tu žive i sve to koriste.
Nisam ti ni o tomu mislila pisat, ali znaš da mene odnese kad sjednim za tipkovnicu, a nije samo mene nego mnoge mojih, naravno i tvojih godina.
Nije to veliki problem, problem je, Mare draga, kad te drugi, i to tvoji najrođeniji, nosaju i odnesu tamo gdje ti ne želiš. A gdje to? Imaš pravo pogađati jedan put i znam da ćeš pogoditi: ja, ja, u Starački dom! Kod nas ti je i sada aktualna ona da je “Star vuk pasja maskara”, ali znaš i sama kako su naši stariji (i ti , i ja, ja…ja) nedokazni, tvrdoglavi! Ajde reci da nisu, da nismo?!
Znaš baku Lucu i znaš koliko ima djece i unuka, ali štaš, sve ode u tuđinu, osta Luca sama, a i selo opustjelo. Sjećaš se da smo govorili kako je ona svetica koja zemljom hodi, kako je mučenica, ali sve strpljivo podnosi. Sa svojim Jerkom izrodila je osmero djece, svi odrasli, poženili se i odselili, ovo znaš i sama, ali da ti napomenem. Jerki pokoj duši, nekako je brzo umro nakon povratka iz Njemačke. Luca ostade s dobrom mirovinom u velikoj, ali pustoj kući. Počela malo i pobolijevati, nije htjela kod djece u tuđinu, a oni ne mogu napuštati posao i vratiti se u selo. I dogovore se da mater smjeste u dom. Kad to Luca nasluti udari u kuknjavu: Bolje da me ubijete, ubacite me u čatrnju ili ću sama uskočit! Jerko moj blago tebi, vidi mene što dočekaaaa! Jadna ti sam što me ne zovneš, ne mogu živa u zemlju, oj…!”
I umjesto da bude sretna kako će je djeca smjestiti u Starački dom u našem gradu, ona neće iz kuće, neće pa neće. „Sritna dica“ je nagovaraju, obećavaju da će dolazit, da će je posjećivat, da ne može sama, stara je i nemoćna, a tamo će se brinut o njoj. Nekako je nagovore, ona pristane, rekne da hoće, ali kad je treba „deložirat“ iz kuće ona legne preko praga i neće, pa neće! „Ubijte me, pa me onda nosite di god oćete, ja živa iz svoje kuće neću“, galami kroz plač. I što će djeca: uzimaju odmore, bolovanja…samo da budu s njom, a sve se nadajući kako će je nekako nagovoriti da ode u dom.
I nakon dva uzaludna pokušaja, nedavno ona pristade ići u dom, nije bilo druge! Dovezoše je pred Starački dom, a ona izađe, stade na ulazna vrata, zapriči i neće unutra, pa neće!
Ja nisam više mogla gledati Lucino opiranje, odoh s mjesta događaja, a javiše mi da su je smjestili u dom. Nisam pitala kako, znam da nije bilo zgodno, a znam i da neće dugo, pa ću je sutra otići posjetiti, ako ne bude kasno.
Jer za naše starice i starce odlazak iz kuće u starački dom je jako stresno i većina ih brzo umre u domu, a da i ne boluje, kažu ne znaju od čega???
Eto, draga moja Mare, ovo sam ti morala napisati, samo da znaš što nas čeka, jer i ti si izrazila želju kad taj tvoj umre došla bi kod nas u dom.
Nemoj žurit, još ću se ja tebi pisama napisat, a hoću, pa i iz staračkog doma!
Voli te tvoja Anđa
www.tomislavnews.com
