Odlazak u mirovinu, nakon više od 40 godina rada u zdravstvu, zgodna je prilika da se prisjetim veselih i tužnih trenutaka iz prakse, ali i prilika da se zaborave oni kojih se nerado sjećam. Evo kako izgledaju sjećanja, kroz anegdote i doživljaje iz prakse, koja se sigurno neće moći ispričati na dvije stranice, ni knjiga ne bi bila dovoljna…
Bilo je to davne 1975. kada sam kao mladi liječnik počeo raditi u Medicinskom centru Livno, tu ostao kratko, a potom nastavio raditi u ambulanti u Kupresu uz ugovor o specijalizaciji iz interne medicine.
Odmah je dogovoren početak rada s tadašnjim ravnateljem dr. Bogoljubom Zubićem, koji je inače punih 17 godina bio ravnatelj Doma zdravlja Kupres. Kupres je tih godina bio u pravoj sibirskoj klimi, snijeg je bio nevolja koju nitko nije želio, zimi se nije moglo izići iz kuće kroz vrata, nego kroz prozore…
Danas kada nužno treba za turizam, snijega nema ni za lijek… S druge strane, najbolji i najiskreniji ljudi koje sam upoznao bili su Kuprešaci, s kojima sam i danas ostao u prijateljskim relacijama… I danas rado odem u Kupres ponekad u posjet, sada već kod djece ili unuka mojih bivših pacijenata…
Pred moj dolazak u Kupres, pratio sam modne trendove – dugačka kosa, hlače “zvoncare” – tako odjeven dolazim u ambulantu, prvi put. Onako sitan, mršav probijam se do vrata pred kojima je veliki red…. Čulo se da dolazi novi liječnik iz Livna, dr. Hozo (kako se u tim krajevima slovo H preskače ili teže izgovara, prozvaše me dr. Ozo ili Jozo), svi su navalili da ih pregleda. Progurao sam se do vrata, ali kad sam uhvatio za kvaku, starina se obrecnu na mene: “Odbij, kako te nije sram, ti mali, čekaj u redu, mi smo došli davno prije.” Situaciju je spasio bolničar koji me proveo do ordinacije.
Moram priznati da tada nije bilo staža, nego su liječnici odmah počinjali raditi upravo zbog nedostatka kadra. Kako je to izgledalo u praksi, može se zamisliti, snalazilo se kako se znalo i umjelo. Sam sam organizirao stacionar, nabavio EKG, priručni laboratorij, do kasno noću popunjavao rupe u znanju jer prakse nisam imao…
Nakoliko dana nakon mog debija, rano ujutro dolazi mi u ordinaciju smjerna starica, priđe mi i pita me: “Jesi li ti doktur Jozo?” Nije mi se dalo ispravljati krivo izgovoreno prezime, odgovorio sam potvrdno. Starica mi je prišla, poljubila ruku i kazala: “E, vala Bogu, nek i naš jednom dođe…”
Glas o novom doktoru se pročuo, uslijedila je velika navala pacijenata. Kako bih se obranio, upotrijebio sam trik iz vojne trijaže: oni koji imaju temperaturu, imaju prednost. Naručio sam 20 toplomjera i dao bolničaru Peliru da ih podijeli. I zaista, svi s temperaturom su došli prvi na red, prikupljao sam toplomjere, vratili su mi ih 19, dvadeseti je nestao, mislio sam da se razbio… Ali nije… Nakon dva dana dolazi pogrbljen pacijent i preda mnom vadi toplomjer, govoreći: “Dokture, meni je lakše, nemam vatre, ali mi je dojadilo ovo nositi…”
U to doba su u Kupresu bile osnovna, srednja škola, dvije tvornice, pretežno sa ženskom radnom snagom, nije bilo ginekologa. Par dana poslije, ujutro me dočeka brdo zdravstvenih legitimacija. Pitao sam sestru sa šaltera: “Što je to?” Veli: “Sve su se žene naručile za ginekološki pregled…” I tako sam s oskudnim znanjem bio i ginekolog… Kasnije sam te žene i porađao, radio epiziotomije, tako da sam do kraja svoga boravka u Kupresu porodio trocifren broj žena.
I ne samo to, stomatolog, dr. Dolinac, dobio je namještenje u Splitu, ostala je potpuno opremljena stomatološka ordinacija… Da ne duljim, ubrzano sam se educirao iz “Zubno liječničkog priručnika”, i kratko poslije sam se, nakon završenog rada u ordinaciji opće prakse, penjao na kat gdje me čekao red pacijenata za ekstrakciju zuba: još se pronijelo da imam laku ruku, pa sam se obučio davati anesteziju… Ukratko, navala svaki dan.
Oskudan laboratorij, pa sam o prirodi bolesti pitao moje pacijente o njihovim izlučevinama (urin, stolica) glede žutice i dugih bolesti. Jedna mi je bakica bila sumnjiva na virusni hepatitis, pa sam tražio da donese mokraću i stolicu na uvid, zasebno, u staklenci… Evo ti je tri dana poslije, nosi noćnu posudu s izlučevinama, stavlja na stol s riječima: “Evo, dokture, pa vi razvrstajte što vam treba.”
Zatvor je nevolja za starije, sjećam se postarijega gorštaka koji je došao s planine tužeći se na uporan višednevni zatvor. Kako je uobičajeno, propisao sam mu tablete i čepiće… Evo ga nakon dva dana sav sretan i zadovoljan: “Dokture, likarija mi je puno pomogla, dobro sam se očistio… samo se one krupne (čepići!) teško gutaju.” I tako, niz priča i anegdota koje su se događale svaki dan.
U Kupresu sam ostao relativno kratko (tri godine), kasnije će mi se pridružiti godinu mlađi kolega sa studija u Rijeci, sada ugledni znanstvenik prof. Stipe Jonjić, sa suprugom Nives, koji su također započeli staž u Kupresu, a kasnije oboje postigli zavidnu znanstvenu karijeru.
Bilo je tih događanja bezbroj, svaki je dan bio novi doživljaj za mene. Potom sam ja, a kasnije i supružnici Jonjić, nastavili svoje karijere, oni u Rijeci, ja u Splitu.
Split je bio i ostao grad u kojem sam ostvario sveučilišnu karijeru, zasnovao obiteljski život, proveo najbolje dana života. Bivša Opća bolnica Split postupno je prerasla u KBC Split, koji jest ostao u istim gabaritima što se tiče zgrada, ali što se tiče svega ostalog Split se razvio u vrhunsko medicinsko središte u RH. Dakako, i tu je niz anegdota i događaja, pa evo nekoliko njih iz davnih osamdesetih…
U internističku Intenzivnu bio je primljen postariji turist Francuz, u dosta teškom stanju, ugrožen respiratorno, trebalo ga je prebaciti u CIT (anesteziološku, intenzivnu njegu)… Nevolja je u tome što su anesteziolozi vrlo nerado primali pacijente iz naše u njihovu intenzivnu njegu. Doista, kada sam molio za premještaj dežurne kolege anesteziologe (dr. Grgić i dr. Ćizmić), glatko sam odbijen. A onda se dosjetih: zovem CIT i odmah se javlja dr. Grgić, kome se obraćam na francuskom jeziku: “Alo, ici l ‘ambasadeur dr Republiqu France, je veux parler avec monsieur Grgik (to bi trebao biti Grgić) et Kizmik (Čizmić).” A onda Grgić zaklapa slušalicu rukom, čujem ga, govori dr. Čizmiću: “Stipe, veliki je problem, umiješala se francuska ambasada.”
Odmah se javlja Čizmić, ja nastavljam na francuskom, on na njemačkom i nekako se “sporazumijevamo” – da pacijent treba žurno u CIT jer je nosilac Legije časti i sl… Nakon par minuta obojica su bez duše dotrčala, pregledala pacijenta i odmah ga prebacili u CIT… Moram priznati da me dr. Čizmić sutradan ispitivački propitivao, da nisam slučajno ja bio u ime ambasade, i još mjesecima nakon toga, nisam smio ni slučajno priznati, tek nakon nekoliko godina sam mu kazao za tu malu varku…
Druga je scena iz naše intenzivne na Firulama u kojoj su se tada liječili kardiološki i ostali bolesnici. Negdje 1987. bolnica je od belgijske tvrtke nabavila opremu za monitoriranje koja je ugrađena u prostor intenzivne skrbi. Kako sam znao francuski jezik, bio sam prevoditelj mome mentoru, vrhunskom kardiologu prim. Metličiću, glede tehničkih detalja koje mi je prenio inženjer.
Sjećam se tada da je rekao da se povremeno treba monitor “ištekati” iz struje da se “odmori” ekran; dakako, tada je na zaslonu ravna crta. Da se našalim s mentorom, ištekao sam elektrode kod pacijenta koji je bio na opservaciji, u dobrom općem stanju. Pacijent je mirno ležao i drijemao, a kad se pojavila ravna crta, dramatično sam pozvao primarijusa: “Pogledajte, ravna crta!” (Da sam barem znao njegovu reakciju, ne bih se tako šalio!) Čim je vidio ravnu crtu, prim. Metličić je kao oparen otrčao do pacijenta i kao pravi profesionalac primijenio mu udar dlanom u prsište, pacijent se probudio iz polusna i iznenađeno rekao primarijusu: “Doktore, što vam bi?” Nisam mu smio na oči tjedan dana, a onda smo to izgladili i ostali najbolji prijatelji do njegove smrti…
Eto u par anegdota, šaljivih događaja iz prakse, istrgnutih iz kaleidoskopa života liječnika, podsjećanje na vrijeme koje je nepovratno prošlo…
Konačno, odlaskom u mirovinu, liječnik i dalje ostaje u medicini, jer, “tko je jednom ušao u svijet medicine, zauvijek ostaje vezan za nju”…
Slobodna Dalmacija/ TN
