Listopad je mjesec knjige, priča i pjesama, pa mi odlučili naše čitateljice i čitatelje častiti lijepim, pomalo nostalgičnim pričama, i pjesmama, i zapisima i… iz duvanjske prošlosti, ali i sadašnjosti. Uz podsjećanje da je više od 300 rođenih, ili porijeklom Duvanjki i Duvnjaka do sada objavilo jednu ili više knjiga, u nekoliko nastavaka objavljivat ćemo vrlo zanimljive Zapise Blage Vukadina, rođenog u Mandinu Selu, u duvanjskoj općini.
Čitajući priče koje sam davno zabilježio upalo mi je u oči da su duvanjske tetke česta tema mojih sjećanja na doba koje je, gledajući u kalendar, davno bilo i odavno prohujalo, no listajući po emocijama primjetim da je to vrijeme još uvijek tu, jer se unatoč mnogim godinama i danas osjećam kao malo mandoseljsko dijete. Moje atraktivne susjede vele da čak i izgledam kao mladić, ali to je ipak neka druga priča.
Poput mnogih drugih pripovijetki i ovu sam počeo o tetkama, no neću je iz muškog inata završiti s njima, budući da sam o Dragici, Mari, Ivi, Ljubi, Nevenki, Kati i Anđi već puno redaka naredao. Ni stričeve nisam zaboravio, a ćaću i mater, te didove i babe, ne mogu preskočiti sve da hoću, oni obitavaju negdje ispod moje kože.
„Nije krv voda“, kaže naš pametni narod, pa se možda stoga, možda zbog lijepih iskustava redovito sjetim pokojeg lica, zgode ili savjeta svoje starije rodbine.
Kad se pak opazim u ogledalu, onako u prolazu, kao jutros kad sam krenuo u šetnju i navlačeći cipele primjetio lijepo, pravilno lice u staklu, krasni podvoljak kojega na slikama nastojim prikriti, a on se uvijek odnekud pojavi, otmjene sijede vlasi iznad ušiju i svoj umiljati pogled smeđim očima, učini mi se da umjesto sebe vidim daidžu Andriju. Ako mi netko ne vjeruje nek slobodno pita moju strinu Kovačušu, ona uvijek tvrdi da sam isti kao moj imenovani ujak, kojega pak ni u snu ne bih tako titulirao, jer je on oduvijek bio daidža. Ako bi u samo jednoj rečenici postao ujak, onda to ne bi bio Andrija.
Imala je naša pokojna mater ne samo puno sestara – Mara i Iva se skupa s njom već desetljećima igraju na oblacima, a Nevenka i Kata se još ne daju – nego i tri brata. Najstariji od njih je daidža Andrija, drugi po redu je pokojni Mirko, koji bi zahvaljujući životu u Osijeku i svojoj ženi Slavonki, ujni Evici, jedini od njih ponekada postao i ujak, a zadnji na svijet izbio je Jozo – njega puno Duvnjaka poznaje budući da ima kuću u Krivodolu i često sa svojom Nadom navrati u Duvno.
Njihovi roditelji – Ante i Milka – skupa sa stričevima Šimunom i Božom i još nekoliko s njima rodbinski povezanih obitelji su između dva velika rata doselili iz tijesnog i kamenitog Crnča u općini Široki Brijeg na prostrano Duvanjsko polje, u zaselak Krivodol smješten u selu Lipi, na obroncima planina Vrana i Ljubuše.
Tri poveće obitelji – silnu djecu neću nabrajati da nekoga od već umrlih ili još živih ne bih zaboravio – zarađivale su za kruh svoj svagdašnji sve do kraja šezdesetih godina baveći se stočarstvom, dogoneći preko ljeta „žune“ – tako mi zovemo sitne, hercegovačke ovce, tamnijeg runa od našeg duvanjskog – na ispašu na Trebiševsko polje, prodajući na jesen mlijeko, vunu, i sir, a zimujući u Krivodolu. Obiteljsku tradiciju u novo tisućljeće prenijela je jedino tetka Nevenka, koja je, dok je bila zdrava, jedina u cijelom kraju imala puno ovaca i nekoliko krava.
Zanimljivo za kroničare koji bi se možda pozabavili historijom duvanjskih prezimena je činjenica da većina Šoljića ima različita službena prezimena. Tako je našoj materi kao djevojačko prezime u registru rođenih zavedeno Šoljić, njen brat Jozo oduvijek je bio Šoljo, dok su Andrija i Mirko u svojim putovnicama imali zapisano Šoljić-Karačić. O djeci Šimunovoj i Božinoj da ne govorimo – ima tu svih mogućih kombinacija između tri navedene varijante – Šoljić, Šoljo i Karačić.
Za zbrku prezimena kriv je matičar koji je tridesetih godina prošloga stoljeća službovao u našem općinskom središtu, a koje se je i tada kao i danas zvalo Tomislavgrad. Pošto su dakle naši pretci s materine strane doselili iz Hercegovine – jedan ogranak bili su Karačići, a drugi Šoljići – taj državni službenik nije ih osobno poznavao, pa je rođenje svakog djeteta unosio onako kako bi čuo od susjeda, a jedni Lipljani zvali su ih Karačićima, drugi Šoljama, treći pak Šoljićima.
Mirko je kao mladić odselio iz Lipe, završio školu i zaposlio se u Osijeku, tamo zasnovao obitelj – ujna Evica ponosna je mama dvojice sinova, Hrvoja i Dražena – i u lijepom gradu na Dravi već nekoliko godina počiva u miru, čekajući na nas ostale kojima se nimalo ne žuri.
Daidža Andrija oženio je Ivu iz Borčana, iz roda Matića, a nakon vjenčanja preselili su najprije u Osijek, gdje su se rodili Mirko i Zvonko i odakle su nam barem jednom godišnje slali crno-bijele slike sa slatkim zekom, da bi krajem šezdesetih spakirali kofere i zaputili se u Njemačku, u pokrajinu Rheinland-Pfalz, gdje su u jednom malom selu u okrugu Neustadt napravili svoje dvore. Tamo je na svijet banula i plavokosa Milka, krštena imenom naše dobre i smirene bake porijeklom iz širokobriješkog sela Uzarića, od roda Ljubića.
Andrija osim sličnosti sa mnom ima još puno drugih kvaliteta, a jedna od njih svakako je marljivost i talent za svakojake poslove. Ako se ne varam mama je govorila da je on stolar, no ne znam je li završio taj zanat ili je samouki majstor. Ali kakav majstor! Svojoj sestri Ani, našoj materi, je za vjenčanje pripremio velike drvene škrinje, bavulama ih zovemo, u kojima je ona donijela komaru u Mandino Selo. Velike su to bavule, od kvalitetnog drveta prošaranog svijetlim i tamnim sjenama godova, ukrašene crnim krasopisom. Na prvoj je daidža napisao: „Anica, r. Šoljić“, a na drugoj je naveo, da se zna čijih je ruku djelo „M. Andrija Šoljić“. Ono „M“znači majstor, dok za drugi službeni dio daidžina prezimena nije ostalo dovoljno mjesta.
Bavule su još uvijek čitave i neuništive. Ne mogu im ništa ni vlaga, ni sunce, ni snjegovi, ni godine. Mama ih je za života čuvala na tavanu, u drugim sobama nije bilo mjesta za njih, a godinama su služile za odlaganje nastavaka Zagorkine „Gričke vještice“, stripova o Zagoru i Čiki, udžbenika iz matematike i rijetkih obiteljskih slika, a naša sestra Marija našla im je počasno mjesto u novoj kući, u dječjoj sobi, pa danas Marinko u bavule odlaže alat i vijke koje je jazuk baciti.
Dok sam bio dijete nisam se baš radovao kad bi netko rekao da sličim na Šoljiće, posebno na dida Antu koji je za mjerila duvanjskog mentaliteta djelovao previše povučenim i šutljivim, kao da nešto mudruje, a ta osobina se u Duvnu smatra negativnom, dok je moja rodbina s očeve strane sasvim drugačija, otvorena, društvena i glasna, što je posebno krasilo našeg ćaću Ćokana, pa sam po svaku cijenu htio biti više Joskanović, a manje Šoljić. Malo mi je laknulo kad su nakon navršetka dvadesete godine svi počeli govoriti da najviše zajedničkoga imam s daidžom Andrijom. Ja osobno međutim najbolje znam da to nije baš čista istina, jer nikada u životu nisam zašarafio ni namještaj od IKEA-e kako Bog zapovijeda, a kamoli da napravim bavule, ali nisam previše ni poricao da imam skrivenih kvaliteta, pa bih ponekada znao napomenuti kako je moj ujak, daidža Andrija, pravi majstor svoga zanata, i da sam mu sličan. To da sam malo smotaniji od njega ne mora se u svakoj prilici naglasiti.
Jedna tjelesna, već godinama na meni nevidljiva, karakteristika međutim jasno kazuje da su naši geni povezani – daidža Andrija naime ima na desnom uhu malu bradavicu koja ga krasi od rođenja. Tako se moja mater nije nimalo iznenadila kad je spazila moju ljepotu, posebno veliku glavurdu i duplu bradavicu kraj desnog uha. Gornja od njih bila je mala i tvrda, a donja još u djetinjstvu dugačka više od jednog centimetra, čak je i visjela, a ja sam je mrzio otkad znam za sebe. Djelovala je ružno, nespretno i upadljivo, a nitko je ne bi nikada previdio. Znao sam skoro zaplakati kad bi netko od starije čeljadi napomenuo da sam „obilježen“.
Postoji izreka u Duvnu koja otprilike glasi da su ljudi koji se rode obilježeni u nečemu posebni, pa su meni znali reći da je moja tvrdoglavost osobina koju mi je zahvaljujući bradavici podarila priroda, što je ponekada imalo i izvjesnih prednosti, jer bi me braća redovito puštala na miru, odmahujući rukom i dajući drugima do znanja da nema koristi svađati se sa mnom. Zbog bradavice, tako bih to protumačio.
Što je bilo s daidžinom bradavicom na uhu na znam, moje u svakom slučaju nema više.
Čim sam prvom nogom stupio u pubertet, počeo sam puštati dugu kosu. Htio sam biti kao Željko Bebek, no njegova glava bila je ipak za nekoliko kubnih centimetara manja od moje, pa nisam djelovao baš atraktivno, ali sam usješno skrivao bradavicu. Sve do svoje sedamnaeste godine, kad sam se u Zagrebu zatreskao u Mirjanu, a ona mi predložila da odem frizeru i malo se uljepšam.
Uplašio sam se što će reći lijepa Mirjana kad ugleda moju ružnu bradavicu kraj uha, te sam se jednoga popodneva zaputio u bolnicu u Vinogradskoj ulici i dežurnom kirurgu odlučno rekao:
„Režite ovo!“
Išao mi je stariji liječnik na živce jer je htio sve analizirati, zazvučao mi je poput matere koja je znala reći „Kakve veze ima bradavica. Nju ti je Bog dao“, uzeo potom nekakve uzorke i naručio me za drugi dan popodne.
Mirjana je zinula od iznenađenja kad je dva dana kasnije u učionici ugledala moje ljepuškasto lice, kratku frizuru i zavoj pored desnog uha. Slagao sam joj da sam se ozlijedio, čak sam izmislio neku tuču u kojoj sam ispao junačina, a je li mi vjerovala ne znam. Glavno da sam se riješio bradavice. Uskoro sam se riješio i Mirjane zahvaljujući Predragu iz zadnje klupe koji je oduvijek imao malu glavu i kratku kosu, no to je druga priča, glavno je da od tog dana olakšano idem frizeru, čak ga zamolim da mi još više skrati kosu iznad ušiju, a on me nastoji odgovoriti, napominjući indiskretno da mi lubanja nije baš pravilna, no meni je svejedno, nije ni njegova ljepša od moje.
Sažeto rečeno, imam dakle puno sličnosti s daidžom Andrijom, mojim ujakom koji će uskoro zakoračiti u deveto desetljeće života, ali još uvijek pravi bavule kao mladi stolar, zida kuće po njemačkim selima i govori svojim unucima milujući ih po kosi, kao što je meni ranije znao reći:
„Ne bilo te, koliki si narest‘o!“
(nastavlja se)
www.tomislavnews.com/Piše: Blago Vukadin
